hrvatski

'Invaliditet' u kontekstu romana Zaboravljeni sin Mire Gavrana

Roman Zaboravljeni sin Mire Gavrana traganje je za novim modelima u pristupu invaliditetu, što je jedna od osobina postmodernističkog romana kao književne i kulturne neminovnosti. U romanu se koristi paternalistički i socijalni diskurs u okviru kojih se izmjenjuju slike i konstatacije. Roman nudi čitateljima mogućnost afirmacije invaliditeta pomažući im u stvaranju fiktivne različitosti koja je izvor nediskriminacije i poštivanja ljudskog dostojanstva. S aspekta suvremene naratologije, roman je kazivanje o međusobnim odnosima likova, o odnosima djeteta i članova obitelji, djeteta i domicilne sredine, o fikciji i stvarnosti, sposobnosti i nesposobnosti i slično. Glavni lik romana Zaboravljeni sin je mladić (Mislav) s lakšim intelektualnim teškoćama koji se nakon petnaest godina izbivanja vraća u svoju obitelj kao stranac. Istrgnut iz svog poznatog malog svijeta, 'gurnut' je u sredinu koja je puna predrasuda prema osobama koje su drugačije. Zatvara se u svijet dnevničkih bilježaka koje mu pružaju podršku u svakodnevnom životu, obiteljskom krugu i izvanjskom svijetu. Kada upozna djevojku Jasenku, život dobiva drugačiji smisao. Koliko dugo osjećaj sreće može trajati, Mislav će spoznati tek onda kada Jasenka smrtno strada u automobilskoj nesreći. Roman Zaboravljeni sin treba promatrati kao mogućnost upoznavanja čitatelja s jednostranim poimanjem različitosti i ljudskih razlika. Roman u velikoj mjeri ima moralno-etičku funkciju pa zbog toga treba s oprezom pristupiti odnosu mladih čitatelja prema ovom romanu, kako mladi naraštaji ne bi bili pod pritiskom 'ukalupljenih' razmišljanja iz prošlosti. S obzirom na to da su osobe s invaliditetom u javnom životu Hrvatske još uvijek slabo vidljive, ovaj roman može biti surogat njihove javne nevidljivosti.

invaliditet ; paternalistički i socijalni diskurs ; nediskriminacija ; ljudsko dostojanstvo ; afirmacija invaliditeta ; predrasude

nije evidentirano