Crosbi

Avaritia i inflacija: percepcije ekonomskih pojava u preambuli Dioklecijanova edikta

Neven Jovanović

22. rujna 2005.

Ispričavam se još jednom poštovanim organizatorima i sudionicima što, iz geografskih razloga, ne mogu prisustvovati skupu - trenutno se, naime, nalazim u Bugarskoj na drugom znanstvenom seminaru. Molim ipak da saslušate sljedeće kratko izlaganje.

1 Preambula Dioklecijanova edikta

Dioklecijanov Edikt o cijenama prodajne robe (na latinskom, Edictum de pretiis rerum venalium), proglašen 301. n.e, jedno je od najpoznatijih tekstualnih svjedočanstava Tetrarhije. Budući istovremeno dokument i artefakt, edikt je predmet istraživanja nekoliko struka. Radi se o službenom spisu očuvanom u obliku javnog natpisa na kamenu. Kako spis-natpis nigdje nije cjelovito očuvan, treba ga rekonstruirati iz ulomaka nalaženih diljem istočnih provincija Rimskog Carstva. Sastavljanje ove slagalice zadatak je arheologa i filologa. Samom ediktu, tekstu proglasa u užem smislu, priložen je popis maksimalnih cijena. Taj je popis najpotpuniji katalog uobičajenih antičkih roba i usluga (i njihovih vrijednosti) koji poznajemo. Interpretacija i kontekstualizacija tog kataloga stoga su izazov za historičare svih vrsta: ekonomske, pravne, političke. No, niz mogućih zadataka ovdje ne završava. I sam po sebi edikt zavređuje interpretaciju - mada ga često zanemarujemo, i koncentriramo se na popis cijena. Ta interpretacija ne mora biti samo povjesničarska. Naime, mada je edikt službeni spis, sastavljen u kancelariji, on je stilski i retorički naglašeno - upadljivo - oblikovan, i stoga je zanimljiv predmet književnog istraživanja. I baš kao primjer posve drugačijeg službenog spisa - spisa drugačijeg u odnosu na naše uzuse i shvaćanja - Dioklecijanov edikt otvara se i svojevrsnoj antropološkoj analizi. Kombinacija književnog i antropološkog tumačenja jest ono što bih htio skicirati u sljedećih dvadesetak minuta.

2 Sadržaj i ustroj preambule

Kao što sam već spomenuo, ono što se uobičajeno naziva preambulom, ili predgovorom (latinski, prema Mommsenu, praefatio) Dioklecijanova edikta zapravo je glavni tekst zakonske odredbe.¹ Ondje se iznosi ono što je pravno najbitnije: to su motivi - okolnosti koje su tetrarhe potakle na intervenciju, te zakonske izreke - kojima se proglašava edikt, reguliraju cijene i određuju kazne za prekršitelje.

Izdavači edikta tradicionalno slijede Mommsenovu podjelu "preambule" na 4 odjeljka s titulama tetrarha i 16 odjeljaka zakonske odredbe; na tako numerirane odjeljke pozivat ću se u kratkoj skici sadržaja koja slijedi.

Odjeljci 1-4: Imena i titule četvorice tetrarha, te standardna formula edikta (dicunt)
5-9: Nakon uspješne obrane Carstva od vanjskih neprijatelja, barbarskih pljačkaša, treba Carstvo zaštiti i od krupne unutarnje nevolje: od "bijesne pohlepe... koja hrli ka svome probitku ne samo iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan - već gotovo iz sata u sat, iz trena u tren."
7-9: Zašto su vladari toliko čekali da nešto poduzmu;
10-12: Do kojih krajnosti ide "raspojasana žudnja za otimačinom";
13-14: Karakterističan primjer povoda za donošenje mjera protiv "divlje pohlepe": "neizrecivo" dizanje cijena robe za osobnu potrošnju vojnika, koje uzdržavaju svi porezni obveznici;
15-17: Opis donesene mjere: ne fiksiraju se cijene, već njihova gornja granica. Zašto se tako postupa;
18-20: Predviđaju se različiti načini kršenja edikta, i određuju se i obrazlažu kazne za takva kršenja.

3 Stil preambule

Interpretatori preambule obično se koncentriraju na okolnost da je intervencija tetrarha u ekonomiju obrazložena ljudskom pohlepom. Pohlepom, a ne - kako bi današnji političari naveli - "borbom protiv inflacije". Uzrok skupoće iz perspektive Dioklecijanova edikta, dakle, nije tržišni - pad vrijednosti novca, ili državni - prekomjerno kovanje valute; uzrok je osoban: želja trgovaca da se obogate čim više i čim brže. Ova je okolnost svakako upadljiva, iznimno važna za upoznavanje jednog antičkog svjetonazora - ali ovdje ću joj pristupiti jednim manje uobičajenim putem: polazeći ne od ideja, već od načina na koji su one oblikovane.

Autori koji pišu o preambuli redovno upozoravaju na retoričko bogatstvo njezina izraza; karakteristična je ocjena Huga Blümnera, iz Realenzyklopädie, da se radi o "iznimno kićenom i poetskim floskulama urešenom" tekstu. Prije nego što potanje definiramo tu "kićenost i urešenost", jedna ilustracija. Evo prve rečenice sedmog odjeljka preambule, u izvorniku i hrvatskom prijevodu:

sed quia una est cupido furoris indomiti
    nullum communis necessitudinis habere dilectum,
et gliscentis avaritiae ac rapidis aestuantis ardoribus
    velut quaedam religio apud inprobos et inmodestos existimatur
in lacerandis fortunis omnium necessitate potius quam voluntate destitui,
adque ultra conivere non possunt,
    quos ad sensum miserrimae condicionis egestatis extrema traxerunt,
convenit prospicientibus nobis,
    qui parentes sumus generis humani,
arbitram rebus intervenire iustitiam,
    ut, quod speratum diu humanitas ipsa praestare non potuit,
        ad commune omnium temperamentum remediis provisionis nostrae comferatur.
No, kako neukrotiva mahnitost zna samo jednu žudnju:
    nikad se ne prikloniti ijednoj zajedničkoj potrebi,
kako je za šikljajuću pohlepu, u ognjici proždrljivih plamenova, gotovo sveta obveza
- tako se misli među nemoralnima i besramnima -
pri proždiranju svačijeg imutka zaustaviti se tek silom prilika, a ne vlastitom voljom;
nadalje, kako se ne mogu više previđati svi oni koje je krajnja oskudica dovela do bivstvovanja u stravičnom stanju -
odlučili smo mi, skrbni roditelji ljudskog roda,
da ulogu arbitra preuzme pravičnost;
ono što čovječanstvo sâmo, svim očekivanjima usprkos, nije bilo kadro ostvariti,
    neka donesu, kao opću pomoć svima i svakome, lijekovi naše skrbi.

Tako što ne bismo danas očekivali od službenog dokumenta - čak niti od govora neke javne ličnosti u vezi s kakvom osjetljivom političkom temom. Danas bismo u ovakvom diskurzu, smatram, prepoznali samo književnost. Zašto je tako? S jedne strane, tu su "jake riječi"; tu je opsežna, a komplicirana rečenica; to ste, nadam se, svi uočili. Tu su, nadalje, i afektivno obojena semantička polja "prirodne nepogode" ili "podivljale životinje"; na ta polja preambula, govoreći figurativno, smješta pohlepu. No, ono što posebno privlači moju pažnju jesu apstraktne imenice. "Mahnitost zna samo jednu žudnju"; "pohlepa ima svetu obvezu", "oskudica ih je dovela do bivstvovanja u stravičnom stanju"; "ulogu arbitra preuzima pravičnost"; "lijekovi naše skrbi". (Zastupljenost apstraktnih imenica još je uočljivija dok čitamo čitav tekst.)

Analiza pokazuje da su apstraktne imenice upotrijebljene na dva načina; jedan je nama bliži, jedan nam je začudniji. "Oskudica ih je dovela do bivstvovanja u stravičnom stanju"; ovo je, si licet parva, analogija današnje navike koja sugerira da je "službenije" reći "vršim popravke" nego "popravljam". To ublažavanje poimeničenjem, takva zamjena obrata govornog jezika nečim drugime, i danas postoje u administrativnom stilu.

Drugačije je kad "bijes poznaje samo jednu žudnju", "pohlepa ima svetu obvezu". Bijes i pohlepa ovdje su metonimije trgovaca, ljudi, podanika Carstva uključenih u tržišnu razmjenu. Retoričari će reći da je ovdje došlo do zamjene konkretnog (vršitelja radnje) općenitim, da je osoba zamijenjena oznakom njezina svojstva. No ta je apstraktna metonimija potom - obratom u suprotnom smjeru - personificirana: bijes i pohlepa postaju živa bića, s osjećajima i strastima. "Poznavati žudnju", "imati svetu obvezu" drugačije je nego "dovesti do bivstvovanja"; potonje može i bezlična, neljudska sila.

4 Inflacija i avaritia

Otvorimo načas jedan moderan rječnik; evo, recimo, Anićeva Velikog rječnika hrvatskog jezika, izdanje 2003. Tamo kaže:

inflacija: ekonomski: proces kontinuiranog rasta cijena, odnosno kontinuiranog opadanja vrijednosti novca; posljedica neravnoteže u gospodarstvu (povećanje novca u optjecaju prema maloj količini robe i usluga)
pohlepa: pretjerano izražena sklonost za stjecanjem materijalnih dobara i privilegija

Premda su oba pojma u našem rječniku definirana "neutralno", pretežno imenicama, po odabiru riječi jasno je da je inflacija neljudska sila, nešto poput sile teže ili anticiklone, dok je pohlepa ljudska osobina. Ovo je prilično u skladu s onim što je avaritia bila za Rimljane; ne samo za sastavljača Dioklecijanova edikta, već i za Cicerona, tri i pol stoljeća ranije. Evo Ciceronove definicije pohlepe:

est autem avaritia opinatio vehemens de pecunia, quasi valde expetenda sit, inhaerens et penitus insita
(Cic. Tusc. 4,11)
pohlepa je snažan stav o novcu, da je vrlo važno stjecati ga, stav dubok i čvrsto usađen

No, opet moramo upozoriti i na razlike: Ciceron govori samo o novcu, izostavljajući sva ostala materijalna dobra i privilegije; Ciceron ističe čvrstinu, snagu uvjerenja; napokon, Ciceronova formulacija i na latinskom djeluje gotovo razgovorno (opinatio de pecunia, čemu je "privješena" zavisna rečenica quasi valde...); definicija iz Anićeva rječnika maksimalno je poimeničena - i zato statična, nasuprot dinamičnoj personaliziranosti Cicerona, s kojim kao da na tren ulazimo u um pohlepnika.

Dinamika nasuprot statici, bezličnost nasuprot personaliziranosti; danas i u Dioklecijanovo doba, napetosti su između ovih polova iste - različiti su naglasci. Da su napetosti iste, pokazuje potreba da apstraktan pojam inflacije "konkretiziramo" izrazima galopirajuća inflacija, zauzdati inflaciju. Ove primjere navodi Anićev rječnik - potvrđujući da ljudski jezik osjeća potrebu pretvoriti slijepu silu inflacije u pomahnitalog konja, baš kao što je to činio prije sedamnaest stoljeća sa slijepom silom pohlepe.

Silina i brzina, kako inflacije, tako i pohlepe, objašnjavaju nam zašto je krajnje vrijeme za protuakciju; hitnost i razmjere zla opravdavaju poduzete mjere.

Ali, govoreći o pohlepi više nego o pohlepnicima, Dioklecijan odvaja porok od čovjeka, čini gotovo kršćansku gestu discipliniranja grijeha, a ne grešnika. Za razliku od njega, zamišljajući inflaciju u galopu, mi pokušavamo dati boju, život, krv "procesu kontinuiranog rasta cijena". Dioklecijan oduzima - metonimijska avaritia korak je prema modernoj, krajnje apstraktnoj inflaciji - dok mi dodajemo.

Za kraj, umjesto zaključka, upozorenje. Pogrešno bi bilo smatrati Dioklecijana "primitivnijim" što se razumijevanja društvenih procesa tiče; olako bi bilo zaključiti da je on "ekonomski kratkovidan". Mi smo ti koji u o onome o čemu govori Dioklecijan prepoznajemo ekonomske probleme. Izrazi preambule Dioklecijanova edikta, pomno pročitani, mogu dati i drugačiju sliku: sliku tetrarha kao roditelja: parentes generis humani. Ti su roditelji dobronamjerno pružili svojim štićenicima priliku da se sami obuzdaju, da se sami kontroliraju, da postupe zrelo i odraslo; no, pošto su uvidjeli da nezajažljivi, infantilni apetiti izvrgavaju pogibelji sâm opstanak - opstanak čitave obitelji - parentes su morali intervenirati; okončati igru koja je prevršila mjeru.

Patrijarhalan svjetonazor? Svakako. Međutim, ova je patrijarhalnost malo previše blagoglagoljiva; ovo nije bespogovorno dixi, niti tiransko hoc volo, sic iubeo. Ovo je obrazlaganje nekoga tko stupa na sklisko područje - nekoga tko riskira (sjetimo se da rimski carevi nisu formalno bili carevi, da njihove ovlasti nisu bile definirane, da su kad-tad - makar postumno - podlijegali kritici). Zato bogatu retoričku opremu preambule Dioklecijanova edikta, i njezin metaforički okvir odnosa roditelja prema djeci, možemo čitati upravo kao traženje načina da neuobičajenu intervenciju države građani dožive kao neupitnu, samorazumljivu.

Footnotes:

¹Usp. [,3]

File translated from T_EX by T_TH, version 3.60.
On 10 Sep 2005, 01:43.