Crosbi

Pred jednom zbirkom hrvatskih latinista

Neven Jovanović

Čehov

1

Zamislimo jedan ormar za knjige. Zamislimo da su njegove police, od stropa do poda, ispunjene knjigama hrvatskih latinista; da su na tom mjestu, u tom ormaru, okupljena sva izdanja latinskih tekstova koje su napisali ljudi rođeni u Hrvatskoj ili s njom nekako povezani. Zamislimo da stojimo pred tim ormarom, dovoljno odmaknuti kako bismo čitavu tu zbirku obuhvatili pogledom.

Naš bi pogled u tom slučaju obuhvaćao "hrvatske latiniste": sve što su na latinskom tiskali autori iz Hrvatske od 1474. (kada je u Rimu objavljena Oratio in funere Petri Riarii Nikole Modruškoga) do danas.

Koliko bi to bilo knjiga, koliko autora?

Prema kapitalnoj bibliografiji Šime Jurića,¹ do 1848. su u knjižnom obliku tiskana 6123 latinska naslova 3882 hrvatska autora. Procijenimo da je u sljedećih stoljeće i pol - osobito od osamdesetih godina 19. st, kad počinje znanstveno proučavanje hrvatskog latinizma² - objavljeno još oko tisuću latinističkih naslova, te da se tako u tisku pojavilo daljnjih dvjestotinjak autora (uključujući osobito one iz prethodnih razdoblja, ali dotad nepoznate ili netiskane).³ Naš bi ormar, onda, u idealnom slučaju i prema gruboj procjeni, sadržavao oko 7000 naslova, oko 4000 autora.

Takav se ormar ne može vidjeti ni u jednoj knjižnici u Hrvatskoj.

2

Fenomenu hrvatskog latinizma možemo prići i s druge strane: ne putem ormara, nego putem pojedine knjige. Na primjer, putem one kojom je hrvatska književna povijest simbolično (a, kako se pokazalo, i praktično) kanonizirala vrijednost latinizma, određujući korpus reprezentativnih autora i tekstova. Knjiga o kojoj je riječ pojavila se kao druga u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti, u godinama 1969-1970. Radi se o dvosveščanom izdanju Hrvatski latinisti - Croatici auctores qui Latine scripserunt (uredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović), prvoj antologiji latinističkih tekstova autora iz svih krajeva Hrvatske, koja na impozantnih 1700 stranica, uz izbor iz tekstova (na latinskom i hrvatskom), donosi i opći pregled ("Temeljne značajke hrvatskog latinizma"), te bio-bibliografske bilješke o autorima.⁴ Priličan broj književnih znanstvenika još uvijek "književnost na latinskome u Hrvata" poznaje prvenstveno prema tom izdanju. Antologija Gortana i Vratovića predstavila je 37 autora sa 116 tekstova. To je oko jedan posto autora, oko jedan i pol posto tekstova u odnosu na brojke iz Jurićeve bibliografije, ili oko deset posto autora spomenutih u Krstićevu članku o latinitetu kod južnih Slavena iz Enciklopedije Jugoslavije, gdje susrećemo oko 360 hrvatskih latinista.⁵

Očito je da postoji i treći put do latinizma, nekako po sredini između antologije i bibliografije. Taj put vodi preko leksikona i enciklopedija. Ovdje smo pak - zahvaljujući, među ostalima, i Dunji Fališevac - u proteklom desetljeću dobili dva kapitalna priručnika, Leksikon hrvatskih pisaca (LHP) i Leksikon hrvatske književnosti: djela (LHKD).⁶ Hrvatski latinizam predstavljen je u LHP s oko 230 pisaca. To je približno deset posto autora iz Jurićeve bibliografije, ili tri petine onih oko 360 imena iz Krstićeva članka u EJ; istovremeno, to je gotovo sedam puta više nego u antologiji Gortana i Vratovića. LHKD, pak, obrađuje 72 latinistička naslova: približno jedan promil broja koji je popisao Jurić, dvije trećine tekstova koje su odabrali Gortan i Vratović. - Pojavivši se kronološki nekako između jednog i drugog leksikona Školske knjige, Novakovićev pregled "Književnost na latinskome u Hrvata" iz Hrvatske opće enciklopedije,⁷ kao svojevrstan nasljednik četrdesetak godina starijih Krstićevih članaka, zabilježio je 93 autora (približno četvrtinu broja iz članka EJ o latinitetu).⁸ Napokon, Hrvatska književna enciklopedija (HKE), čija su prva tri sveska objavljena tijekom 2010. i 2011, u svoj je abecedarij unijela oko 190 latinista i oko 30 njihovih djela,⁹ dok u članku HKE "Latinizam" Tamara Tvrtković, prilično slično Novakoviću iz HE, spominje oko 110 autora.

Ali što nam ove brojke govore o hrvatskom latinizmu?

3

Indikativna je već i činjenica da same te brojke - s izuzetkom one iz internetske verzije Jurićeve bibliografije¹⁰ - nigdje ne možemo naći (zastupljenost hrvatskih latinista i njihovih djela u preglednim priručnicima prvi je put kvantificirana za potrebe ovog rada). No, usprkos izostanku kvantitativnih podataka, o latinizmu su odlučno izricane ovakve ocjene: "Da je književno stvaralaštvo u Hrvata od 15. do 19. st. dvojezično te da se (...) njegov latinski udio i vrijednošću i opsegom ravnopravno razvija uz hrvatski, činjenica je koju naša književna baština u potpunosti dokazuje. (...) Nije pretjerano kazati da su među svim slavenskim narodima Hrvati u doba humanizma imali i najbogatiju i estetski najvredniju latinističku književnost."¹¹ "Naslijeđe hrvatskog latinizma od srednjovjekovlja do 18. st. iznimno je raznoliko. Nastavlja se na nj religijska, filozofska, povijesna, znanstvena pismeost, a i lijepa književnost, koja je od humanizma do klasicizma 18. st. stvorila impresivan, podjednako kvantitativan, kao i kvalitativan, prinos u svim pjesničkim vrstama: od epa do elegije i epigrama."¹² Očito, istraživači su se lako zadovoljavali ocjenama odoka, svojim (ili tuđim) dojmovima. Pitanja o točnom opsegu hrvatskoga latinizma dosad naprosto nisu postavljana - jednako kao što nikome nije palo na pamet ni da taj opseg predstavi jednim ormarom, jednom zbirkom.

4

Ako se nismo pitali o kvantiteti, jesmo li se pitali o kvaliteti?

Na prvi pogled - svakako; enciklopedijski pregledi, antologijski izbori i leksikonski abecedariji nužno će se ograničiti na najvažnije autore i tekstove; okupljanje takvih autora moglo bi biti dobar povod da se propitaju sami kriteriji okupljanja, kriteriji te važnosti. Pitamo se onda odmah: kako protumačiti činjenicu da broj reprezentativnih pisaca u enciklopedijskim priručnicima ustrajno opada (Krstić: 360; LHP: 230; Novaković: 93)? Također: kako protumačiti činjenicu da je leksikonski predstavljeno 230 značajnih hrvatskih latinista (LHP), dok je njihovih značajnih djela samo 72 (LHKD)? Što znači da je u sličnom kontekstu važno deset posto autora, a jedan posto tekstova? Ukratko: kad se radi o hrvatskom latinizmu, koji su zapravo kriteriji određivali, koji sada određuju važnost i vrijednost pisaca i djela?

Kriterije vrednovanja istraživači hrvatskog latinizma rijetko su propitivali i izricali; uglavnom ih dokučujemo iz samih ocjena. Čitamo tako da su pojedini latinisti važni jer su po nečemu "prvi" ili "posljednji", "rani" ili "kasni"; drugi su "znameniti" ili "veliki" po internacionalnom ugledu i utjecaju; treći se ističu zbog sadržaja svojih djela (vrlo često vezanih uz nacionalni ili zavičajni identitet, katkad i tako što "aktualiziraju rimsku i ranokršćansku tradiciju" ili "ideologiju plemstva"); ostali obično "dosežu visok stupanj pjesničkog i proznog latinskog izraza" te "stoje uz bok najznačajnijim stvaraocima u latinskoj književnoj republici". Nekoliko autora - Koriolan Cipiko, Ludovik Crijević Tuberon, Rajmund Kunić - odlikuje se "sjajnim stilom" ili "biranom ciceronskom dikcijom", dok nesretni Krčelić, kao što znamo, "piše dosta iskvarenim latinskim jezikom".

Književna je vrijednost latinista, dakle, u tematici ili u kompetenciji, pri čemu pod potonjim razumijemo osvajanje jednog općega kulturnoga koda (otud je i logično da se izdvajaju oni koji su prvi ili posljednji ovladali tom kompetencijom).¹³

Kriterije drugačije od kompetencije i tematike ponudila su, koliko znamo, dva istraživača: Vladimir Vratović (1970), te, nekih dvadeset godina kasnije (1991), Pavao Pavličić.¹⁴ Obojica su ključno razlikovno obilježje hrvatskih latinista - i, pretpostavit ćemo, moguću mjeru njihove vrijednosti - našla u kategoriji "utjecaja".

Vratović je predložio najprije nekoliko smjerova istraživanja utjecaja jednog autora na, da tako kažemo, sebe sama (u slučaju pisaca koji su stvarali na latinskom i na hrvatskom, te u prozi i u stihu), a potom proučavanje sinkronijskih i dijakronijskih "prostiranja utjecaja" na latinističke autore, naglašavajući ustrajno međuigru rimske, latinističke i hrvatske književnosti.¹⁵

Pavličić, pak, mjerenjem utjecaja autora na nacionalnu književnost rješava problem njihove pripadnosti: "hrvatskim piscima možemo smatrati one (...) koji su na hrvatsku književnost utjecali i koji su formirali i nju i njezine autore, bez obzira gdje su stvarali, na kojem još jeziku, koje su teme obrađivali i na koju su se tradiciju u svojim djelima oslanjali ili pozivali."¹⁶ (Napomenimo usput i da Pavličić piše kao da je korpus "hrvatskih latinista" općepoznat, mada, kao što smo vidjeli, i ukupan broj autora i "kanonska" selekcija onih najvažnijih među njima mogu značajno varirati.)

Kriterij se utjecajnosti doima razumnim i valjanim. Promotrivši pomnije, čini se ipak da su ovdje razne ranije nejasnosti (npr. estetska vrijednost ili "važnost") bile zamijenjene jednom novom. Kako da povjesničari književnosti mjere, kako da procjenjuju "utjecaj", "formiranje" književnosti i autora? Kriterijima sociološkim, psihološkim, ideološkim, jezičnima? Apodiktičkim ocjenama ili statističkom analizom podataka? Rekonstruiranjem prenošenja ideja i motiva, ili širenja citata i izdanja? I koliko u ovakvoj viziji književnosti ima mjesta za ideje poput "tjeskobe utjecaja" ili neovisnosti teksta o autoru? Kategorija "utjecaja" jedan je od vječnih izazova književne znanosti - no ona u književnoj povijesti hrvatskog latinizma naprosto nije bila primijenjena kao kriterij (ili barem nije bila primijenjena na dovoljno autoritativan način). Stoga, dok o interakciji latinskog opusa Marka Marulića i hrvatske književnosti danas i možemo natuknuti ponešto suvislo, za poznavanje utjecaja ostalih latinista i dalje nam nedostaju kako teorijski okviri, tako i podaci sami - onakvi "osobni tekstovni korpusi" na kojima bismo mogli provesti istraživanje kakvo je 1932. zamišljao Ivo Hergešić: od trenutka kad je hrvatska javnost "prvi put saznala" za nekog pisca (bio on "naš" ili "tuđi"), pa nadalje.¹⁷

5

Osim nedovoljno poznatog opsega i nedovoljno propitivanih kriterija odabira i vrednovanja, sintetičke interpretacije hrvatskog latinizma ograničava još nešto. Uz informativna nabrajanja autora i djela, postoje ozbiljna suvremena istraživanja profila pojedinih latinističkih žanrova (poput historiografije ili ljubavne elegije) ili područja (filozofija), pojedinih tema (poput "slike Turaka" ili ilirskog ideologema), pa i pojedinih stilskih figura (poput alegorije).¹⁸ No sva ta istraživanja - s izuzetkom jednog koje ćemo uskoro spomenuti - ostaju na razini koju bismo mogli nazvati značenjskom, semantičkom. Za tu je razinu zapravo svejedno na kojem su jeziku proučavani tekstovi; gotovo da i ne zapažamo da su pisani na latinskom (pa se u takvim istraživanjima katkad i citati unutar teksta donose na hrvatskom, a latinski se citira tek u bilješci). Gorespomenuti izuzetak jest Novakovićev prikaz humanističke ljubavne elegije iz 2000, gdje se npr. stupanj do kojeg je Marko Marulić usvojio karakteristične Propercijeve sintagme ilustrira heksametarskom klauzulom petulantia linguae, vrlo obilježenom kod Propercija, a upotrijebljenom u Davidijadi; no i kod Novakovića "asimilacijsko središte" interpretacije nije jezik, već književna vrsta, točnije odnos pojedinih tekstova prema žanrovskim konvencijama.

Na razini nižoj od semantičke postoji, koliko znamo, tek jedno sintetičko istraživanje književnosti hrvatskog latinizma. Radi se o Versifikaciji hrvatskih latinista Branimira Glavičića.¹⁹ To se pak istraživanje svjesno ograničava na jedan, doduše kompleksan i visoko specijaliziran, aspekt sintagmatske razine jezičnog iskaza: na metrička obilježja vezanoga govora latinističkih tekstova. Glavičićeva je metoda statistička - on radi na uzorcima tekstova - a studija izbjegava bilo kakav kontakt sa značenjem djelâ, s interpretacijom. Možemo tako reći da se radi o drugom ekstremu: ako u većem dijelu sintetičkih istraživanja latinski jezik nije bitan, ovdje je bitan samo jezik, i to praktički neovisno od značenja.

Hrvatski latinizam nema studije kao što je ona Hansa Helandera za švedsku novolatinsku književnost u razdoblju 1620-1720.²⁰ Okosnica Helanderove sinteze nije kronologija autora, djela i žanrova, već, kako kaže podnaslov, "stilistika, vokabular i karakteristične ideje"; centar je njegove interpretacije jezik, a cilj je bio dati pregled repertoara jezičnih sredstava novolatinske švedske književnosti; pregled empirijski i što konkretniji, temeljen na korpusu "stvarnih" sedamnaestostoljetnih tekstova (pjesničkih, govorničkih i retoričkih, historiografskih, znanstvenih) - ne na preskriptivnim pomagalima kao što su priručnici, udžbenici, savjetnici.

Helanderovo poglavlje o stilistici izdvaja retoričke postupke koji su za čitatoca-istraživača bili "najuočljiviji", te stoga "presudni za ethos teksta" (to su antiteza, hiperbola, pleonastično-enumerativna "hiperkarakterizacija" i katalozi). "Vokabular" određuje opće trendove, pogotovo što se latinističkog purizma i neologizama tiče, potom popisuje i komentira riječi "koje ne odgovaraju našoj predodžbi o uobičajenoj porabi antičkoga latinskog", te izdvaja obilježena semantička polja (skupove termina vezane uz sveučilište, ratovanje, administraciju), kao i imena (zemljopisna, neklasična, specifične klasicizirajuće antonomazije). Najopsežnije poglavlje sadrži leksikon "karakterističnih ideja" s područja vjere, nacionalizma, kraljevske vlasti, povijesnih mijena, bitnih filozofskih ideja i općih toposa - sve ono što je, po Helanderovoj procjeni, "reprezentativno i javlja se u tekstovima uvijek iznova".

Ovaj pristup švedskom latinitetu, naravno, nije posljednja riječ interpretacije. Odmah ćemo uvidjeti da je Helanderova analitička metoda primjerenija kolektivnome nego individualnom, kao i da će nam tek mjestimično omogućiti da sagledamo cjelinu pojedinoga književnog djela ili autorskog opusa (disiecta membra obično treba restituirati pomoću indeksa i mašte). Ipak, moramo u ovome pristupu prepoznati upravo onaj "pokušaj istraživanja stila karakterističnog za određeni period nacionalnog latiniteta" koji je, kako konstatira Novaković, izostao iz dosadašnjih stotinu i trideset godina hrvatskih opisivanja latinističkog fenomena. A u svjetlu opažanja kojim smo počeli ovaj odlomak bitna je i činjenica da je okosnica Helanderove studije upravo latinski jezik - retorički rečeno, da su tropi i figure iskaza ravnopravni figurama mišljenja, te da je središnje pitanje njegova istraživanja: što to (u Švedskoj 17. st) znači pisati na latinskom?

6

Vrijeme je da naznačimo vlastiti put prema rješavanju dosad naznačenih problema. Danas se, naime, situacija izmijenila, i to na način kakav u Hrvatskoj do 1970. nije bio zamišljan, a možda nije ni mogao biti zamišljan. Razvoj okolnosti omogućio je književnim znanstvenicima da uz relativno mali trošak onaj ormar s početka teksta, ormar u koji ćemo staviti sva djela hrvatskih latinista, imaju u vlastitoj sobi - a da je opet dostupan svima i uvijek, i da pritom još predstavlja istraživački instrument. To je "ormar" u kojem ne samo da se može trivijalno lako i brzo pronaći i dohvatiti pojedina knjiga, nego i pojedina riječ - i to na svim mjestima svih tekstova u kojima se ta riječ javlja.

"Ormar" o kome govorim jest digitalna zbirka: zbirka računalno čitljivih tekstova, označena po posebnim konvencijama i indeksirana pomoću specijaliziranog programa koji omogućava brzo pretraživanje i dohvat podataka prema dvadesetak kriterija (ili prema kombinaciji tih kriterija). Zbirka se u našem slučaju zove Croatiae auctores Latini (CroALa) i slobodno je dostupna za pretraživanje putem interneta od kolovoza 2009.²¹

Trenutačno CroALa sadrži 106 latinističkih "dokumenata" (neki se sastoje od više tekstova, neki od jednoga jedinog; neki su dugi, neki vrlo kratki), djela 78 autora: od Milecija i Tome Arhiđakona do Ignjata Alojzija Brlića i Franje Milašinovića. - U odnosu na procijenjenu cjelokupnost hrvatskog latinizma (7000 naslova, 4000 autora), 78 autora i 106 tekstova je vrlo malo: 1,5% tekstova, 1,95% autora. No te brojke i nisu posve zanemarive u odnosu na 37 autora i 116 tekstova iz Hrvatskih latinista druge knjige PSHK (gdje su, usto, duži tekstovi redovno donošeni u izvacima, dok CroALa objavljuje cjelovite tekstove), ili u odnosu na dosad objavljenih deset naslova i deset pisaca Akademijina niza Hrvatski latinisti. Broj autora u CroALa dostiže dvije petine onih 190 uključenih u HKE, dok je broj tekstova znatno veći od onih 30 koji su u HKE dobili samostalne natuknice.

Ipak, nadmetanje brojkama nema nekog smisla; CroALa je u eksperimentalnoj fazi, pa tekstovi koji su trenutačno ondje okupljeni nisu uvijek birani po strogim kriterijima. Također, zasad nam nije bio cilj prirediti lingvistički ili književnopovijesno uravnotežen korpus; dio građe uključen je kako bismo mogli ispitivati mogućnosti pretraživanja i označavanja teksta, dio građe naprosto se "našao pri ruci", budući lako dostupan u digitalnom obliku. Tako je dijelom i zato što od početka nismo razmišljali o izboru iz tekstovnog korpusa hrvatskih latinista, nego o načinu da se čitav taj korpus okupi na jednome mjestu.

Pa opet, CroALa trenutačno uključuje gotovo cjelovit latinistički opus jednoga važnog autora - Marka Marulića - te značajan dio korpusa jednoga žanra, hrvatske latinističke epike (Bunića i Marulića, Feretreidu Polikarpa Severitana, Vičićevu Jišajidu, epove Staya i Zamanje). Formiran je i jedan tematski podskup: Laudationes urbium Dalmaticarum okupljaju pohvale istočnojadranskih gradova nastale između 1268. i 1608. (51 autor, 56 tekstova, što proznih, što poetskih).

Ispitivanju spoznajnih mogućnosti zbirke CroALa posvetili smo protekle dvije godine. Ako bismo - u svjetlu gore ocrtanih sintetičkih pristupa hrvatskom latinizmu - pokušali rezimirati dosadašnja iskustva, što bismo zaključili? Što ovakva zbirka latinističkih tekstova omogućava? Koje su njezine jake, a koje slabe strane? I koje metodološke probleme donosi ovakvo istraživanje?

Osnovna je funkcija digitalne zbirke pretraživanje po pojedinim riječima ili pojedinim bibliografskim kriterijima. Pretražujemo li bibliografski, doći ćemo do pojedinog mjesta u tekstu (npr. trećeg poglavlja druge knjige Marulićeva Evanđelistara); pretražujemo li po riječi, naći ćemo sva mjesta na kojima se javlja npr. riječ amor. Pritom ćemo, dakako, misliti na okolnost da u latinskom postoje i oblici amoris, amori, amorem, amore, amores; zbog toga sustav za pretraživanje omogućava da pomoću posebne notacije tražimo i samo dijelove riječi (npr. sve riječi koje počinju na amor- ili završavaju na -ores), kao i kombinacije više riječi, ili njihovih dijelova (npr. osnova amor- u blizini osnove cast- - čak i kad se između nalazi nekoliko drugih riječi - čime bi se u tekstovima pronalazila specifična kombinacija "čedne ljubavi"). Moguće je povezati bibliografski kriterij s leksičkim, pa možemo istraživanje koncentrirati na sveze cast- amor- npr. kod Marka Marulića. Tako smo dosad u zbirci pohvala istočnojadranskih gradova istraživali prisutnost pojmova amoenitas i virtus, distribuciju i profil arhitektonskih termina, te upotrebu superlativa kao indikatora emocionalne obojenosti tekstova.

Očito je da je CroALa prvenstveno čitalačko pomagalo: svako mjesto svakog ondje uvrštenog teksta na raspolaganju je za najviše sekundu ili dvije. No spoj zbirke i pretraživača nudi i instrument za analize žanrova i perioda. Kad jednom postignemo kritičnu količinu uključenih latinističkih tekstova, formirati iz njih specifične korpuse, npr. svih djela hrvatskih latinista nastalih između 1500. i 1550, ili svih epigrama, ili svih pisama nastalih u Trogiru u razdoblju 1400-1800, može biti jednako jednostavno kao formirati korpus tekstova pojedinog pisca (što je, vidjeli smo, u slučaju Marka Marulića već učinjeno).

Za razliku od većine dosad ponuđenih sintetičkih pristupa hrvatskom latinizmu, CroALa u prvi plan stavlja verbalni, jezični aspekt književnoga djela, razinu izraza. To znači da je više-manje jednostavno naći sve pojave pojedine riječi (npr. amor). Za pronalaženje pojedinog pojma (npr. LJUBAV) - obzirom da pojam može biti izrečen sinonimima, ili čak impliciran - kao i za pronalaženje npr. tropa i figura, osobito figura mišljenja, ili pripovjednih struktura - i dalje ostaju potrebne promišljenije, kompleksnije strategije, poput dodatnog označavanja, lingvističkog ili metalingvističkog, ili formaliziranja i računalne obrade viših razina apstrakcije (npr. u digitalnoj zbirci pripovjednih segmenata narativnih tekstova, u zbirci tema književnih djela) kao građe za kombinaciju podataka i pretraživača. Mogli bismo reći: digitalna zbirka kao što je CroALa čini jednostavnim ono što je dosad bilo tegobno ili vremenski zahtjevno - manipuliranje velikom količinom podataka na razini izraza ili u blizini te razine - dok problematičnim ostaje uglavnom ono prevodivo (dakle, ono što je dosad u sintetičkim pristupima uglavnom bilo istraživano): aspekti književnoga djela na razini značenja.

7

Digitalna humanistika, obično definirana kao područje istraživanja, poučavanja i inovacija na kojem se dotiču računarstvo i humanističke znanosti,²² osvijestila je, međutim, i zapažanje da upotreba novog instrumenta mijenja kako metodologiju našeg istraživanja, tako i predodžbu o onome što istražujemo.²³ Dok humanističke znanosti obično barataju konceptima i interpretacijama, digitalna humanistika potiče nas da istraživanje zamišljamo prvenstveno kao eksperimentiranje i modeliranje, kao niz opetovanih pokušaja da fenomen stvarnog svijeta proučimo izrađujući i ispitujući njegovu računalnu aproksimaciju (koja, da bi bila računalno manipulabilna, mora biti maksimalno eksplicitna i konzistentna). Naš je niz pokušaja pritom osuđen na neuspjeh, ili: njegova je spoznajna vrijednost upravo u neuspjehu.²⁴

Promjenu, ili propitivanje, predodžbe doživjeli smo već pri uvrštavanju tekstova u zbirku CroALa. Pitanje "koje tekstove uvrstiti?" navelo nas je, s jedne strane, da se zapitamo koliko točno latinista i njihovih tekstova ima - da postavimo pitanje koje, kao što smo vidjeli, donedavno jedva da je bilo razmatrano, no koje vodi i do pitanja o kanonu hrvatskih latinista, njegovim mijenama i kriterijima. S druge strane, dok smo prikupljali tekstove za zbirku, neprestano se iznova javljala misao o proizvoljnosti - ili, blaže rečeno, heterogenosti - pojma "hrvatski latinisti". U taj skup obično se uvrštavaju i autori koji su čitav vijek proveli izvan domovine, katkad ne ostavivši nijedno djelo vezano uz Hrvatsku (no odlično ispunjavaju kriterij "znamenitosti"); s druge strane, iz skupa latinista redovno se isključuju oni koji nisu bili rodom "odavde", ali su djelovali u Hrvatskoj i pisali o njoj (ispunjavajući time kriterij "tematike"). Pritom je, da stvar bude složenija, medij kojim se svi ti autori koriste - latinski jezik - izrazito internacionalan; jasno je da se svi koji pišu na latinskom obraćaju, makar implicitno, urbi et orbi (čak i kad im djela ostanu u rukopisu), svi već odabirom jezika iskazuju pripadnost nadnacionalnoj "književnoj republici".

Digitalna zbirka, kao što nam omogućava da imamo na jednom mjestu sve tekstove hrvatskih latinista - ili: da možemo o takvom mjestu uopće razmišljati - tako nam i omogućava da imamo, tako rekuć, i ovce i novce. To znači da ne moramo unaprijed rješavati problem pripadnosti pisca korpusu hrvatskih latinista, ili, još bolje, možemo tu pripadnost pretvoriti u predmet istraživanja. Budući da se u digitalnoj zbirci podskupovi mogu kreirati ad hoc i po potrebi, posve je zamisliva skupina "hrvatskih latinista koji su djelovali izvan domovine i nisu o njoj pisali", kao i skupina "inozemnih latinista koji su djelovali u Hrvatskoj i pisali o njoj". Pošto formiramo takve skupine, možemo ispitivati po čemu se razlikuju, a po čemu su slične.

8

Rezimirajmo. Okupljanje tekstova hrvatskih latinista u digitalnoj zbirci navelo nas je - sukladno prirodi računala, koje nas primorava na maksimalnu eksplicitnost i dosljednost, a nudi visoku manipulabilnost (uključujući i statističke izvještaje) - da se pitamo koliko hrvatskih latinista i njihovih djela zapravo ima. Primijetili smo da dosad književna povijest to pitanje praktički nije postavila, kao što se nije ni pitala o odnosu "kanonskih" autora i djela prema cjelokupnom korpusu - kao što se nije pitala ni o kriterijima po kojima djelo ili autor ulaze u kanon. Digitalizacijom tekstova hrvatskih latinista dobivamo ne samo spremište (metonimijski "ormar za knjige") nego i istraživački instrument. Taj instrument u prvi plan stavlja razinu izraza i toj razini bliske pojave; slučajno ili ne, upravo je ta razina izostajala u dosadašnjim sintetičkim osvrtima na hrvatski latinizam. Mogućnosti digitalne zbirke ispitivali smo dosad na oglednim tekstovima; ono što predstoji jest taj "ormar" maksimalno popuniti, i početi, na osnovi tako prikupljene građe, razmišljati o jezičnom i idejnom "profilu" hrvatskog latiniteta.

Footnotes:

¹Šime Jurić, Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis, Zagreb 1968-1971, Additamentum Zagreb 1982). Brojeve dajemo prema najnovijoj digitalnoj (i dodatno dopunjavanoj) inačici Jurićeve bibliografije, dostupnoj na internetskoj adresi opak.crolib.hr/liste/045/. Podsjetimo još da Jurić obrađuje sve tiskovine, kako publikacije "lijepe književnosti", tako i stručne, znanstvene, školske itd.

²Darko Novaković, La filologia neolatina in Croazia: breve bilancio degli ultimi 130 anni, Zagreb: Hrvatsko društvo klasičnih filologa, 1997.

³Spekuliramo prema istraživanju provedenom na prigodnicama tiskanim u sjevernoj Hrvatskoj. Opisom i analizom oko 380 latinskih tekstova s oko dvadesetak tisuća stihova, pisanih i objavljivanih tijekom čitavog 19. stoljeća (nakon 1848. kao i prije nje), to je istraživanje dalo naslutiti da će latinskih tekstova nakon 1850. biti i bitno više nego što se mislilo; usp. Irena Galić Bešker, Latinsko prigodno pjesništvo sjeverne Hrvatske u 19. stoljeću: fond prigodnica u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici: doktorska disertacija [mentor Darko Novaković], Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta, 2010.

⁴Ovoj su antologiji teren pripremili, kako upozorava Novaković, n. dj, Akademijin niz "Hrvatski latinisti" (između 1951. i 2007. pojavilo se deset knjiga tog niza), te kronološki i žanrovski pregled u dva članka Krune Krstića iz Enciklopedije Jugoslavije, "Humanizam kod Južnih Slavena" (sv. 4, 1960) i "Latinitet kod Južnih Slavena" (sv. 5, 1962). Gotovo istovremeno s antologijom pojavila se i spomenuta Jurićeva bibliografija.

⁵Računamo s "oko 360" zato što Krstićev pionirski članak ne samo da - sukladno koncepciji enciklopedije - obrađuje slovenske i hrvatske autore zajedno (mi smo u njegovu članku ipak brojili samo hrvatske), nego donosi i nešto neujednačenih, te nekoliko zasigurno netočnih podataka.

⁶D. Fališevac, K. Nemec, D. Novaković. (ur.), Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000; D. Detoni-Dujmić, D. Fališevac, A. Lederer, T. Benčić-Rimay (ur.), Leksikon hrvatske književnosti: djela, Zagreb: Školska knjiga, 2008.

⁷D. Novaković "Književnost na latinskome u Hrvata", Hrvatska opća enciklopedija, sv. 6, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004, s. 454-456.

⁸Ovaj je broj sličan broju hrvatskih latinista uključenih u Personennamendatei (PND), tzv. "normativnu datoteku" Njemačke nacionalne biblioteke, nastalu u suradnji s ostalim njemačkim i austrijskim bibliotečnim službama. PND trenutačno sadrži oko 3,6 milijuna imena (od toga 1,8 milijuna osoba ima i individualizirane zapise; podaci iz ožujka 2010, prema www.d-nb.de/standardisierung/normdateien/pnd.htm). Taj skup uključuje i 97 hrvatskih latinista.

⁹Informacija o latinistima u abecedariju Hrvatske književne enciklopedije - u zbroj su uključeni i autori iz još neobjavljenog, četvrtog sveska - dobivena je ljubaznošću Vesne Radaković-Vinchierutti, pomoćnice glavnog urednika HKE.

¹⁰Čini se da je tu brojku kao polazište za interpretaciju prvi iskoristio Novaković, "Književnost... ", s. 454: "gruba bibliografska računica pokazuje da su hrv. autori do toga doba na latinskome tiskali barem trećinu naslova više nego na materinskome jeziku".

¹¹Veljko Gortan i Vladimir Vratović, "Temeljne značajke hrvatskog latinizma", Hrvatski latinisti - Croatici auctores qui Latine scripserunt, Zagreb 1969-1970, s. 13.

¹²Rapacka, Joanna, "Uloga latinskog jezika u regionalnim sustavima i općenacionalnom sustavu hrvatske kulture", Hrvatska književna baština 2, Zagreb: Ex libris (2003), s. 373-394.

¹³U takvom se kontekstu osobito ističu ocjene poput one da Matija Vlačić Ilirik i Markantun de Dominis "individualni bunt izražavaju autentičnim stilskim patosom" (Gortan i Vratović, n. dj, s. 29): nije jasno što bi ovdje točno označavala i kako biva prepoznata autentičnost.

¹⁴"Karakterizacija i vrednovanje hrvatskog latinizma. Neke pretpostavke", Umjetnost riječi 14(1970), 1-2, 255-258 (= Vladimir Vratović, Hrvatski latinizam i rimska književnost. Studije, članci, ocjene, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989, 7-10); Pavao Pavličić, "Po čemu su hrvatski latinisti naši?", u Nikola Batušić...[et al.], ur., Dani Hvarskog kazališta: hrvatski humanizam: Dubrovnik i dalmatinske komune, Književni krug, Split 1991.

¹⁵Na kraju članka, pošto je konstatirao da su za istraživanje utjecaja "neophodne predradnje kojih zasada, osim nekih naslućivanja, uopće nema," Vratović iznosi viziju sljedećeg stoljeća proučavanja latinizma (prvo bi bilo 1870-1970): "idućih bi sto godina moralo biti obilježeno brojnim kritičkim izdanjima pojedinih i sabranih djela i moderno pisanim monografijama o piscima i razdobljima", predviđajući: "od te [će] spoznaje o cjelovitosti hrvatskog latinizma zavisiti djelomično i naš estetski sud o pojedincima stvaraocima, o regionalnim osobitostima i o razdobljima." Za rezime ostvarenoga u tri desetljeća nakon 1970. v. D. Novaković, La filologia neolatina..., s. 24: "Se prendiamo in esame le opere storico–letterarie, risulta immediatamente evidente la sproporzione tra i saggi monografici e gli studi di periodizzazione o di singoli generi letterari. Ad es. esistono studi monografici su quasi tutti i poeti epici umanisti croati, non esiste invece uno studio sintetizzato sul poema epico umanistico che è senz' altro il genere letterario più rappresentativo di tutta la letteratura latina croata. Non ci sono neppure tentativi di ricerca sullo stile caratteristico di diversi periodi della latinità nazionale."

¹⁶Pritom, prema Pavličiću (n. dj, s. 39-40), "Petrarca i Ovidije nisu naši pisci zato što djeluju na drugačiji način i bivaju drugačije primljeni i shvaćeni negoli humanisti našega porijekla. (... ) Didak Pir [je] u hrvatskoj književnosti djelovao kao stranac i kao takav je bio prihvaćen, dok je Marko Bruerević djelovao kao hrvatski pisac, pa je to doista i postao."

¹⁷Usp. Filip Hameršak, "Na Hergešićevu tragu - kako utvrditi tekstovne korpuse novijega hrvatskoga predinformatičkoga razdoblja?" Studia lexicographica 1 (2007), s. 117-128.

¹⁸Historiografija: Michael B. Petrovich, "Croatian Humanists and the Writing of History in the Fifteenth and Sixteenth Centuries", Slavic Review, sv. 37 (1978), br. 4, s. 624-639; ljubavna elegija: Darko Novaković, "Neo-Latin Love Elegy in the Croatian Humanism: Tradition and Innovation", u Olga Perić (ur.), Slika antike u novovjekovlju / L'imagine dell'antichita nella ricezione moderna / The Image of Antiquity in Modern Times, Zagreb: Latina et Graeca, Hrvatsko društvo klasičnih filologa (2000), s. 1-20; filozofija: Ivica Martinović, Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća, Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 2011; Turci:Davor Dukić, Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja, Zadar - Zagreb: Thema i. d. - Ibis grafika, 2004; ilirski ideologem: Zrinka Blažević, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2008; alegorija: Goran Krnić, "Alegorija u hrvatskoj latinističkoj književnosti", Republika: mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, sv. 62 (2006), br. 4, s. 83-96.

¹⁹Branimir Glavičić, Versifikacija hrvatskih latinista, Split: Književni krug, 2001.

²⁰Hans Helander, Neo-Latin literature in Sweden in the period 1620-1720: stylistics, vocabulary and characteristic ideas, Uppsala: Uppsala Universitet, 2004.

²¹Neven Jovanović i dr. (ur.), Croatiae auctores Latini, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2009, www.ffzg.hr/klafil/croala [internet; pristupljeno 15. lipnja 2011].

²²Usp. npr. Wikipedia, "Digital humanities", Wikipedia, The Free Encyclopedia, 2011 [internet, pristupljeno 11. lipnja 2011].

²³Usp. npr. Willard McCarty, Humanities Computing, New York: Palgrave Macmillan, 2005.

²⁴Napomenuli bismo ovdje usputno da je metodologija humanističkih znanosti (konkretnije: književne znanosti) na sličan "eksperimentalan" i "modelarski" način - doduše bez računalnog aspekta, ali uz sličnu spoznaju "uzaludne strasti strukture za definitivnom apsolutnošću" - propitivana u kasnijim svescima Krležologije Stanka Lasića.

File translated from T_EX by T_TH, version 3.67.
On 15 Jun 2011, 15:35.