hrvatski

SENZORI – BUDUĆNOST MJERENJA KVALITETE ZRAKA?

Cilj rada je prikazati način rada senzora za praćenje kvalitete zraka, njihov povijesni razvoj te ukazati na njihove prednosti i mane. Rad prikazuje rezultate među-laboratorijske usporedbe sen- zora u sklopu istraživanja provedenog u trajanju od 6 tjedana (od početka siječnja do sredine velja- če 2018. godine) od strane Francuskog središnjeg laboratorija za praćenje kvalitete zraka (LCSQA) u Lillu. U sklopu usporednog mjerenja sudjelovalo je 16 sudionika iz 7 zemalja (iz Francuske, Ni- zozemske, Ujedinjenog Kraljevstva, Španjolske, Italije, Poljske i Sjedinjenih Američkih Država) sa 44 seta senzora za mjerenje kvalitete zraka grupiranih u 17 različitih izvedbi. Predmet istraživanja bili su NO2, O3, PM2, 5 i PM10 kao dominantni predstavnici onečišćenja u urbanim sredinama. Rezul- tati mjerenja dobivenih senzorima uspoređivani su s rezultatima referentnih automatskih metoda za plinovita onečišćenja te sa automatskim sustavima za mjerenje masenih koncentracija lebdećih če- stica u zraku (BAM, Thermo i FIDAS). Rezolucija mjerenja koncentracija onečišćujućih tvari u zraku za referentne metode je iznosila jedan sat, dok se prosječna satna vrijednost rezultata dobive- nih senzorima određivala iz minutnih vrijednosti. Rezultati usporednih mjerenja prikazani su samo za NO2 i PM2, 5 s obzirom da rezultati za O3 i PM10 još nisu obrađeni. Vidljive su velike razlike u točnosti mjerenja koncentracija senzorima različitih proizvođača, kao i pri uporabi istog tipa ure- đaja ali s različitim elektrokemijskim ćelijama. Za NO2 najbolji koeficijent determinacije R2 je 0, 87, a najlošiji 0, 34. Za PM2, 5 najbolji R2 iznosi 0, 64 dok je najlošiji 0, 00 što ukazuje na postojeće pro- bleme korištenja senzora pri rutinskom praćenju kvalitete zraka.

među-laboratorijska usporedba rezultata ; senzori za praćenje kvalitete zraka

nije evidentirano