hrvatski

Marulićevi latinski paratekstovi

MARULIĆEVI LATINSKI PARATEKSTOVI Gorana Stepanić Paratekstovi ili liminarni tekstovi pomoćni su tekstovi koji prate i okružuju glavni tekst, uvode ga, uokviruju i predstavljaju, komentiraju ga te osiguravaju i usmjeravaju njegovu recepciju. U paratekstove se ubrajaju sljedeće vrste tekstova: naslov djela ; podatak o izdavaču, tiskari, godini i mjestu izdanja ; posveta djela ; kazalo ; autorski uvod ; tekuće glave ; glose ; podnaslovi ; kratak sadržaj pojednih poglavlja ili knjiga ; razne vrste epiloga ; završne molitve i odjavne formule ; razni manji pjesnički tekstovi – epigrami i ostali samostalni stihovani sastavci ; izdavačeve preporuke čitatelju, predgovor i pogovor ; impressum ; errata corrige. Paratekstovi mogu biti smješteni prije, unutar i nakon glavnoga teksta. Pod pojmom 'Marulićevnih latinskih paratekstova' podrazumijevaju se žanrovski raznorodni latinski tekstovi, pjesnički i prozni, tiskani unutar izdanja Marulićevnih latinskih djela. Radi se o tekstovima samoga autora, tiskanim unutar izdanja vlastitih, ali i tuđih djela (primjer Pisma mladoga Marka Marulića Jurju Šižgoriću), ali i o tekstovima ostalih autora uključenih u proizvodnju različitih izdanja Marulićevih tekstova. Repertoar paratekstova koji će se tiskati uz glavni tekst stoga je promjenjiv: budući da paratekstovi služe prije svega čitatelju, odnosno podupiru recepciju djela, priređivači ih mijenjaju shodno svojoj procjeni recepcijskog 'tržišta'. Isti se paratekstovi mogu premještati unutar raznih izdanja istoga djela ; mogu ostati uz matični tekst i zajedno s njime se seliti iz izdanja u izdanje ; mogu nestati ; ponekad se osamostaljuju i tiskaju u zasebnim edicijama ; isti se paratekst može pojaviti u vezi s dvama potpuno različitim tekstovima ; moguće je da se uz pojedini tekst pojavljuju novi paratekstovi. U izdanjima Marulićevih djela moguće je identificirati svaku od ovih promjena. Promjena paratekstovnog repertoara možda je najočitija kad je riječ o naslovu. Djelo koje mi danas znamo pod radikalno skraćenim naslovom Institucije prodavalo se, primjerice, s različitim naslovima, dakle i s različitim konotacijama, kao knjiga recepata za blažen život (De institutione bene beateque vivendi...), ili kao zbirka mudrih izreka i pamćenja vrijednih djela (Dictorum factorumque memorabilium...). S vremenom se mijenja publika, a s njom i izdanja ; paratekstove, pa i naslov, treba prilagoditi. Odlika je starijih naslova da žanrovski barem približno identificiraju djelo i tako kupcu nude bolju informaciju o onome što im izdanje može pružiti. U načelu, važniji i opsežniji tekstovi imaju i veći broj paratekstova, što je vidljivo iz tablice u prilogu ovoga članka. Po opremljenosti popratnim tekstovima prednjači venecijansko izdanje Evanđelistara iz 1516: njegova bogata oprema svjedoči, dakako, o važnosti djela, no i o brižnosti izdavača, koji se potrudio da prvo izdanje Evanđelistara bude orijentirano na čitatelja. Paratekstovi koji najbolje odolijevaju vremenu jesu epistolarne posvete, visokokonvencionalan žanr koji se u rimskoj književnosti ustalio već u književnosti ranoga Carstva. Epistolarna je posveta 'otvoreno pismo', uvodni tekst s formalnim osobinama pisma ; njegov je adresat individualna osoba, no sadržaj mu je dostupan javnosti. Tekst epistolarne posvete visoko je formaliziran: neki od najčešćih elemenata sadržaja jesu: uzrok pisanja djela, kratak sadržaj, opravdanje izbora teme, procjena korisnosti djela, isticanje spisateljskih uzora, odbacivanje antičke filozofije i isticanje prednosti kršćanske. Iz posvete je moguće iščitati i autorov odnos prema naslovljeniku, kao i vrijedne informacije o autoru i okolnostima nastanka njegovih tekstova i njihovih izdanja. Marulićeve epistolarne posvete uključuju bogat inventar općih mjesta kakva se koriste u latinskim epistolarnim predgovorima i poslanicama još od kasne antike. Najčešća su opća mjesta: ljubav autora prema naslovljeniku, prijetnja zlobnih kritičara od kojih će autora zaštititi naslovljenik, metaforički prikazan književni rad, isticanje autorove skromnosti i ustrajanje na skromnom podrijetlu, pripisivanje zasluga Bogu, a nedostataka sebi, referiranje na djelo u deminutivu, isticanje vlastite spisateljske nesposobnosti. Topika Marulićevih latinskih poslanica očituje popriličnu sistematičnost, što pokazuje da je Marulić učeni nasljedovatelj duge tradicije latinskih proznih epistolarnih posveta, tradicije koja je formirala opća mjesta kojima se autor služi. Znanstvena publika prepoznaje paratekstove kao izvor vrijednih podataka, ali i kao dokument autorove svjesnosti o vlastitu tekstu, njegove povezanosti s drugim autorima, njegovih veza s izdavačkom mrežom. Poetika paratekstova, koja je redovito nadindividualna, ukazuje, nerijetko i češće od poetike matičnoga teksta, na to koliko se autor uspješno uklapa u tijekove suvremene književne produkcije.

Marko Marulić; paratekstovi; topika

nije evidentirano