hrvatski

Retorika Marulićevih epistolarnih tekstova

Gorana Stepanić – Retorika Marulićevih epistolarnih tekstova Sažetak Marulićev epistolarni opus obuhvaća 22 teksta koja je moguće definirati kao pismo. Ovaj članak polazi od definicije pisma kakvu nude Maruliću suvremeni epistolografski priručnici – Erazmov, Vivesov, Nigerov: pismo je prozni tekst koji služi komunikaciji odsutnih sugovornika, a mora udovojavati sljedećim formalnim zahtjevima: na početku i na kraju mora postojati formulaičan pozdrav ; ono nosi informaciju važnu za odsutna adresata, i svojim je opsegom ograničeno. Ovakvo određenje pisma iz Marulićeva epistolarnog opusa eliminira neke tekstove koji su se do sada u nj ubrajali (pjesničke poslanice, In epigrammata priscorum commentarius). Navedeni humanisti u uputama za pisanje pisama inzistiraju na čistoći pozdrava na početku pisma (salutatio) i na njegovu kraju (valedictio), a kao uzor pritom ističu antičko privatno pismo (Ciceronovo i Plinijevo). U pozdravu, koji mora biti kratak i jasan, prvo valja navesti ime pošiljatelja, a zatim ime primatelja, bez obzira na to je li primatelj daleko viši po hijerarhiji od pošiljatelja. Primatelju pisma pošiljatelj se treba bezuvjetno obraćati sa ti, a na početku pisma ne smije stajati apostrofa (&laquo ; ; ; Poštovani taj i taj&raquo ; ; ; ). Pozdrav na kraju treba biti kratko &laquo ; ; ; Vale!&raquo ; ; ; , a autor se ne treba potpisati jer je iz pozdrava na početku jasno tko kome piše. Tradicija protiv koje se humanisti bore jest tradicija srednjovjekovnog kancelarijskog dopisivanja – dictamen – koja zbog visoke hijerarhiziranosti društva, a naročito Crkve, razrađuje i proširuje navedene elemente pisma. U ovome se članku Marulićevi epistolarni tekstovi promatraju kroz prizmu humanističkih formalnih zahtjeva. Marulić u pozdravju svojih pisama svoje ime stavlja uglavnom nakon imena primatelja ; u svojim salutationes, suprotno humanističkim zahtjevima, navodi titule i atribute primatelja. U latinskim pismima Marulić se dosljedno obraća primatelju s ti, no u talijanskim pisma Grasolariju, kojemu se obraća s vi, u mjestimičnim mu se latinskim frazama potkralo srednjovjekovno latinsko vi. Za razliku od latinskih pisama, u kojima se uglavnom drži humanističke tradicije, u talijanskim i hrvatskim pismima tradicija je srednjovjekovna. Talijanska pisma Jerolimu Ćipiku imaju bujnu superscriptio, apostrofu i potpis. Slično je i s dva hrvatska privatna pisma: razrađen i udvoran naslov, apostrofa puna komplimenata, Marulić se benediktinki Katarini Obirtić katkad obraća s vi ; pozdrav na kraju nema ništa od humanističkog. I u posveti Judite s formalne su strane brojniji elementi koji potječu iz srednjovjekovne tradicije, premda u suvremenim hrvatskim epistolarnim posvetama možemo pronaći i posveta napisanih posve u skladu s humanističkim uputama (Lucić). Šest je Marulićevih formalno 'uzornih' pisama, a takva su vjerojatno zato što su daleko od kancelarijskog dopisivanja: radi se uglavnom o pismima prijatelju, suradniku, humanistu. Marulić, kao i više-manje svi humanisti, koleba između dviju epistolografskih tradicija, srednjovjekovne i humanističke. Njegov je epistolarni opus dokaz da su srednji vijek i humanizam krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća živjeli mirnim suživotom, i da je u djelu istoga autora svaka od tih tradicija našla svoje mjesto: praksa srednjovjekovnog dopisivanja prevladala je na području službene korespondencije, dok se u privatnoj humanističkoj prepisci, ovisno, dakako, i o temi i važnosti pisma, ciceronovska tradicija uspješno obnavljala.

Marko Marulić; epistolografija; retorika

nije evidentirano