hrvatski

Elementi petrarkizma u religioznoj latinskoj poeziji hrvatskih autora u 17. stoljeću

Poeziju na latinskom u 17. stoljeću karakterizira snažan zaokret prema religioznim temama, što je izravna posljedica protureformacije koja je u ovim krajevima u to doba uzela maha. Obnovljena humanistička latinska ljubavna elegija, glavni konkurent petrarkističkome sonetu na području ljubavne poezije tijekom 14. i 15. stoljeća, osim u rijetkim slučajevima (kao što je elegija Ignjata Đurđevića Somnium de domina ili elegije Pavla Rittera Vitezovića posvećene Elisi, Benigni i Tulipani) ustupa mjesto religioznom pjesništvu. Pritom se domina, centralni lik latinske ljubavne elegije, nerijetko identificira s Djevicom Marijom. U svjetlu tih promjena, u latinskom pjesništvu 17. stoljeća nije moguće govoriti o petrarkizmu u užem smislu. Ipak, stanovit broj elemenata preuzetih iz petrarkističke lirike, ili barem takvih koji se, između ostalog, nalaze i u petrarkističkoj lirici, nalazimo i u pjesničkim tekstovima hrvatskih latinista. S jedne strane, promatrat ćemo petrarkističke elemente u opisu (ženske) ljepote u religioznim tekstovima, prvenstveno opise Marijina tjelesnog lika, kako u lirskim, tako i u epskim tekstovima (Kajetan Vičić, Jišajida i Sveti Helikon). Utvrdit će se ujedno postoji li podudarnost između suvremenih službenih naputaka o Marijinoj ljepoti (kakve iznosi splitski isusovac Lovro Grisogono u trotomnome propovjedničkom priručniku Mundus Marianus) i književne prakse. Osim toga, petrarkističnost je moguće promatrati kroz arsenal petrarkističkih paradoksa i kroz iskaze ljubavne žudnje neuslišana lirskog subjekta. Taj subjekt pritom može biti i muški i ženski (npr. u Vičićevim epigramima koji parafraziraju Pjesmu nad pjesmama). A kao formalni kuriozum nastao nedvojbeno pod utjecajem petrarkizma valja spomenuti Đurđevićev latinski sonet o sv. Katarini.

petrarkizam; religiozna poezija na latinskom; barok

nije evidentirano