hrvatski

Riječki filološki portreti

Ubrzan razvoj društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti u 19. stoljeću odrazio se i na standardizaciju hrvatskoga jezika. Stoga je u razvoju hrvatske pismenosti 19. stoljeće obilježeno predilirskim najavama velikih odluka i ilirskim pokretom s uobličavanjem brojnih filoloških pitanja, čije je rješavanje zaokupilo sljedeće naraštaje hrvatskih filologa. Na hrvatskoj je filološkoj sceni sredinom devetnaestoga stoljeća Rijeka bila obilježena kao značajno središte. Tu je jedno vrijeme djelovao znameniti filolog Fran Kurelac, pa je i nakon odlaska iz Rijeke ostao uz nju tako jasno povezan da su povjesničari jezika njegovu filološku misao prozvali riječkom filološkom školom, premda je brojne radove s tom književnojezičnom koncepcijom pisao i izvan Rijeke (u Zagrebu, Đakovu...). Najjače su ga veze stalno vraćale Rijeci zbog izuzetnoga odnosa što ga je uspio za svojega učiteljskog rada ostvariti sa svojim učenicima. Naime, među njegovim su sljedbenicima bili Bude Budisavljević, Ivan Dežman, Fran Pilepić, Ivan Fiamin i Ivan Črnčić, većinom učenici riječke gimnazije, kojima je vidike prema hrvatskome jeziku proširio upravo Kurelac. Tada je Rijeka bila jedno od triju hrvatskih središta u kojima se promišljala standardizacija hrvatskoga jezika. Kurelčevi poticaji zagrebačkim filolozima značajno su doprinijeli normiranju hrvatskoga jezika, i onda kada su bili suprotni njegovim prijedlozima i prijedlozima njegovih učenika i sljedbenika. U ovoj je knjizi predstavljeno desetak filologa koji su u Rijeci i njezinoj okolici djelovali u 19. stoljeću, ili bili uz Rijeku i riječki prsten vezani: Božo Babić, Buda Budisavljević, Ivan Črnčić, Ivan Dežman, Ivan Fiamin, Fran Kurelac, Antun Mažuranić, Jakov Antun Mikoč, Vinko Pacel, Fran Pilepić i Adolfo Veber Tkalčević. Njihov je odnos prema temeljnim jezikoslovnim pitanjima 19. stoljeća naznačen u uvodnim tekstovima - Filološke teme i dileme u 19. stoljeću i Riječki filološki krug, dok je većina predstavljena i zasebnim studijama u ovoj knjizi. Između njih je utemeljitelj zagrebačke filološke škole, svojedobno riječki gimnazijalac, a kasnije ravnatelj te gimnazije - Antun Mažuranić (1805. Novi u Vinodolu - 1888. Zagreb), stariji brat velikoga pjesnika i bana Ivana. U povijesti hrvatskoga standardnog jezika upisan je zlatnim slovima kao ilirski gramatičar i leksikograf. Njegovi Temelji ilirskoga i latinskoga jezika pa i kasnija Slovnica hervatska zaista su temelji, stoga je šteta što nije nakon detaljnoga morfološkog opisa uslijedio i (obećani) sintaktički. Mažuranićevi, pak, leksikografski prinosi najčešće nisu bili objelodanjivani pod njegovim imenom, pa tek posredno znamo da je baš on sastavljač zbirke riječi objavljene u Danici 1835. godine, da je pomogao u izradi njemačko-hrvatskoga rječnika Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića, te da je sudjelovao, uz brata Ivana i jezikoslovca Vjekoslava Babukića, u pripremanju dopuna Gundulićeva Osmana, gdje je zadovoljavanje leksičke komponente bilo od krucijalne važnosti. Osim u standardnome jeziku Antun Mažuranić je ostavio traga i u povijesti hrvatskoga jezika i dijalektologiji analizom Zakona vinodolskoga i prvim sustavnim opisom jednoga čakavskog govora. I drugo veliko ime zagrebačke filološke škole vezujemo uz ovaj kraj - Bakranin rodom Adolfo Veber Tkalčević (1825. Bakar - 1889. Zagreb) - jedno je od hrvatskih najvećih jezikoslovnih imena. Njegov je opus teško sažeti u nekoliko riječi, jer je dao vrijedne doprinose ne samo na užemu jezikoslovnom polju - kao gramatičar i nepokolebljiv polemičar, nego i na širem - kao književni teoretičar, ali i književni praktičar: putopisac, pripovjedač, propovjednik i prevoditelj. Veberovi jezikoslovni stavovi obilježili su drugu polovinu 19. stoljeća u cijeloj tada razjedinjenoj Hrvatskoj i stvorili temelje za suvremeni gramatički opis hrvatskoga jezika, napose na sintaktičkoj razini. Njegove žučne polemike s Franom Kurelcem, u kojima je branio leksikološke stavove hrvatskoga Slovaka Bogoslava Šuleka, razbistrile su mnoge normativne dvojbe. Sve nas to nedvojbeno vodi središnjoj riječkoj filološkoj ličnosti, velikome zanesenjaku Franu Kurelcu (1811. Bruvno na Krbavi - 1874. Zagreb), nastavniku hrvatskoga jezika u riječkoj gimnaziji. Taj je vrsni jezikoslovac bio osnivač, predvodnik i glavni predstavnik riječkoga filološkog kruga te jedan od ponajboljih hrvatskih polemičara uopće. Na širem filološkom polju svoje je doprinose dao kao skupljač narodnoga blaga, prevoditelj i putopisac. Nažalost, iza sebe nije ostavio opsežna jezikoslovna djela - gramatiku, rječnik ili stilistiku, premda je svojim kraćim djelima pokazao izrazite sposobnosti preciznoga gramatičkoga mišljenja te bio sustavno hvaljen kao vrstan stilist, a u rukopisu je ostavio nedovršen rječnik. Kada je zbog političkih razloga dobio otkaz u riječkoj gimnaziji, predložio je svojemu kolegi nastavniku prirodnih znanosti Vinku Pacelu (1825. Karlovac - 1869. Karlovac) da preuzme i nastavu hrvatskoga jezika. Taj je prirodoslovac, po svojoj prvotnoj vokaciji, bio i izvrstan jezikoslovac, autor više značajnih tekstova, u kojima je na najbolji mogući način iskoristio svoja prirodoslovna znanja u vrijeme uspostavljanja hrvatskoga nazivoslovlja. U početku zadivljen Kurelčevom jezikoslovnom misli ipak nalazi svoj put prema standardu. Pacel je manje uspjeha imao kao književnik, urednik časopisa i prevoditelj, dok bi zasigurno dao više kao političar da nije umro u naponu snage. Najdulje su na Kurelčevu putu ustrajali njegovi riječki učenici, ali su i oni polako težili uspostavljanju sklada između učiteljeva naukovanja i pragmatike - književnoga jezika kako su ga rabili pripadnici zagrebačke filološke škole. Nijedan se od njih nije posvetio jezikoslovnome zvanju, pa tek posredno iščitavamo njihove jezične stavove i traženja između mladenačkoga ushita velikim Kurelcem i odrasle spoznaje realnoga svijeta. Tako riječkome krugu pripadaju glagoljski paleograf i povjesničar Ivan Črnčić (1830. Polje u Dobrinjštini na Krku - 1897. Rim), prevoditelj i književnik Ivan Fiamin (1833. Volosko - 1890. Rijeka), liječnik, leksikograf i književnik Ivan Dežman (1841. Rijeka -1873. Zagreb), pravnik i političar Fran Pilepić (1838. Rijeka - 1890. Rijeka), te najmlađi među njima i najprivrženiji učitelju pisac regionalne proze s ličkim temama Bude Budisavljević (1843. Bjelopolje u Lici - 1919. Zagreb). Nisu svi riječki intelektualci prihvatili Kurelčeve književnojezične stavove. Dapače, mnogi su u svojim izravnim kontaktima s Bogoslavom Šulekom i drugim pripadnicima zagrebačke filološke škole pokazali da prihvaćaju upravo njihovu, a ne riječku normativnu koncepciju. To možemo najbolje potvrditi na djelu dvojice nastavnika na pomorskim školama, pomorskih pisaca i, što je naročito značajno, pomorskih leksikografa - Jakova Antuna Mikoča (1797. Bakar - 1854. Rijeka) i Bože Babića (1840. Sv. Juraj kod Senja - 1912. Senj). Njihovi rukopisni i tiskani rječnici pokazuju mogućnosti hrvatskoga jezika u stvaranju stručnoga pomorskog nazivlja. Ovime je album riječkih filoloških portreta tek dijelom uobličen, pa posao na njegovu popunjavanju nije ni izdaleka završen.

filologija; Rijeka; 19. stoljeće; Fran Kurelac

A PORTRAIT OF THE RIJEKA PHILOLOGISTS SUMMARY The rapid growth of the humanities and of the social and natural sciences in the 19th century had an effect on the standardization of the Croatian language. Therefore, the growth of the 19th century litracy in Croatia was characterized by the pre-Illyrian notification of great decisions made and by the Illyrian movement with a number of philological questions put, the answer to which has been the concern of the forthcoming generations of Croatian philologists. Toward the middle of the 19th century Rijeka was marked as an important centre on the Croatian philological scene. It was the time when the famous philologist Fran Kurelec pursued his career, and even after he had left Rijeka he remained so closely connected to this city, so that the language historians called his philological thought the Rijeka School of Philology, although a number of his works dealing with this literary-linguistic concept were written out of Rijeka (in Zagreb, Đakovo, ...). But he was strongly tied to Rijeka due to a special relation he had established with his pupils during his teaching profession period. Namely, among his followers we could find Bude Budisav