hrvatski

Temeljna ekonomska obilježja hrvatskog koncepta privatizacije

Unatoč temeljnim sličnostima, proces se privatizacije u Hrvatskoj po nizu specifičnih obilježja razikuje od takvih procesa u ostalim post-socijalističkim zemljama. Od njih su dominantna tri: naslijeđeni sustav samoupravnog vlasništva, ratne političke i gospodarske prilike te paralelni proces osamostaljivanja države. Ove su okolnosti imale dominantan utjecaj ne samo na odabir politike privatizacije, već i na ukupne ekonomske učinke procesa. Odabrani koncept privatizacije kroz prodaju društvenog vlasništva sa preferencijalnim tretmanom bivših i sadašnjih zaposlenih je tijekom vremena doživio brojne nadopune. Iako se u usporedbi sa ostalim tranzicijskim zemljama pozicija Hrvatske u ukupnim rezultatima tranzicijskog procesa znatno poboljšala tijekom 1995. i 1996. godine, te se Hrvatska prema većini recentnih međunarodnih komparativnih analiza (IBRD, EBRD, itd) svrstava u skupnu naprednijih tranzicijskih zemalja, rezultati na području privatizacije ipak relativno zaostaju. Naime, udio privatnog sektora u GDP-u za većinu zemalja CEFTE doseže do 75% dok je u Hrvatskoj taj udio između 50 i 55%. Iz prikaza rezultata privatizacije je vidljivo da nekoliko pokazatelja učinaka privatizacije ne ispunjavaju u potpunosti očekivanja procesa od kojih su ključni: a) neprihodovana sredstva od privatizacije; b) još uvijek prevelik udio državnog sektora u gospodarstvu i c) nedovoljno sudjelovanje inozemnih ulaganja u procesu privatizacije. Rezultati procesa privatizacije u Hrvatskoj ukazuju na nekoliko grupa "dobitnika". Prvi su tri državna fonda: HFP i mirovinski fondovi, zatim menadžeri i uski sloj privatnih poduzetnika., te zaposleni (bivši i sadašnji) koji su dobili povlašteni tretman pri prodaji društvenog kapitala. "Gubitnici" su sve ostale kategorije zaposlenih, posebno u poljoprivredi i javnim sektorima (zdravstvo, školstvo, znanost, uprava), koje nisu dobile preferencijalan tretman pri otkupu dionica bivših društvenih poduzeća, a koje su podjednako sudjelovale u stvaranju društvenog kapitala i zbog toga predstavljaju njegove "moralne vlasnike". Zbog stalno mjenjajućeg i nedorečenog regulativnog okvira, odabarni koncept privatizacije je imao još jednu nepoželjnu posljedicu: širenje aktivnosti sive ekonomije. Pored izravnih materijalnih šteta, neizravna šteta se prvenstveno ogleda u kontroverznom poimanju privatizacije u javnosti. Razmatranje ekonomskih učinaka procesa privatizacije može stoga biti korisna osnova za analizu njezinih ostalih, a posebice socijalnih i političkih posljedica.

hrvatski privatizacijski model, institucionalni okvir, postprivatizacijske

nije evidentirano