hrvatski

Hrvatsko pjesništvo na latinskom u sedamnaestom stoljeću : stilske tendencije i žanrovski inventar

U hrvatskom je latinitetu 17. stoljeće, osobito njegovo pjesništvo, kudikamo slabije proučeno od susjednih. Međutim, već i gruba revizija pjesničke građe, dio istraživanja ovoga doktorata, otkrila je korpus koji obaseže gotovo 100 000 stihova. Nešto više od 2/3 dostupno je u tiskanom obliku, no 26 000 poznatih rukopisnih stihova najvećim su dijelom do sada ostali izvan svake znanstvene rasprave. U disertaciji se nastoji što preciznije popisati tiskanu i rukopisnu ostavštinu, uključujući i zagubljene ili apokrifne naslove. Latinsko pjesništvo podijeljeno je po ključu političke pripadnosti autora na tri areala: Dubrovnik, Dalmaciju i Habsburšku Monarhiju. U »stariju generaciju« dubrovačkih latinista 17. st. ubrajaju se F. Gundulić, N. Brautić, Dž. Bunić Vučić, J. Palmotić i S. Gradić. »Srednjoj generaciji« pripadaju I. Lukarević, B. Rogačić i M. Mondegaj, P. Palikuća, V. Pucić Soltanović, I. Gučetić Ml. i M. Rusić, a «mlađoj» I. Đurđević. Latinisti iz mletačke Dalmacije jesu: A. Jordanić, M. Jelić Dražojević, A. Matijašević Caramaneo, M. Geričić i N. Kapor, V. Zmajević, I. Tomko Mrnavić. Latinisti iz habsburških zemalja tvore najmanju skupinu: I. Despotović St. i Ml., F. K. Frankopan, K. Vičić i P. Ritter Vitezović. Sljedeći dio disertacije posvećen je opisu žanrovskoga inventara definiranog korpusa. U tradicionalnim žanrovima pjesnici uglavnom respektiraju antičke poetičke postulate. Epika se odlikuje malenim brojem opsežnih spjevova, a manji heksametarski sastavci bave se prigodnim hvaljenjem vladara i odličnika, pjesmama o pojedinim svecima, ekfrazama ili pak komemoriranjem prekretnih povijesnih događaja (dubrovački potres). Elegija pokriva širok tematski spektar pa se pojavljuje kao religiozna pjesma, poslanica, tužaljka ili kao klasična ljubavna elegija. Epigramatika pokazuje najveću tematsku širinu, no pretežu stihovi religioznoga sadržaja ; katkad je vidljiva sklonost prema tradicionalnoj marcijalovskoj poenti. I lirika je mahom religiozna, no česti su i prigodni sastavci. U rukopisu je sačuvano nekoliko ekloga, teokritovsko-vergilijanskih idila, epitalamija, kristijaniziranih fasta. Od žanrova, odnosno gotovih oblika popularna je metamorfoza. Osim žanrova antičkoga podrijetla analiziraju se i oblici koji su karakteristični za latinsko novovjekovlje (anagram, emblematsko pjesništvo, sonet). U četvrtom poglavlju upozorava se na ludičku dimenziju latinskoga pjesništva 17. st. i postupke spajanja slike, teksta i brojeva (anagram, rebus, kronogram odnosno kronostih, carmen cabalisticum, akro-, mezo- i telostih, abecedne pjesme, pjesme s figurom jeke, razni obrasci rime u kvantitativnom stihu). Istraživanje stilskih aspekata korpusa pokazuje da se u tekstovima nekih autora napadnom učestalošću javljaju određene retoričke figure (»jaka« metafora, asindet, sumacijska shema, traductio, antimetabola, antiteza, paradoks). No riječ je o sporadičnim pojavama i nema duljega teksta u kojemu bi stil bio nadređen svim ostalim sastavnicama djela. To je krupno razlikovno obilježje latinskoga pjesništva prema istodobnom pjesništvu na hrvatskom jeziku. Aktualizirajući pitanje stilskih formacija u novovjekovnom latinitetu, na temelju definicije baroka isključivo kao stila dolazi se do zaključka da se, premda mjestimično podržava barokni stilski kompleks, hrvatsko pjesništvo na latinskom u 17. stoljeću ne može smatrati baroknim.

novolatinsko pjesništvo; hrvatsko pjesništvo 17. stoljeća; žanrovski sustav književnosti; barokni stil; periodizacija novolatinskih književnosti; starija dubrovačka književnost; ludizam

nije evidentirano