hrvatski

Antimikrobna svojstva obojenog tekstila

Antimikrobna obrada tekstila datira još iz vremena starih Egipćana koji su na zavoje za mumificiranje nanosili razne začine i bilje ne bi li tako spriječili rast i razvoj mikroorganizama poput bakterija i plijesni. Od tada pa do danas antimikrobna obrada tekstilnih materijala dobiva sve više na značenju. Tekstilni materijali su idealna podloga za rast i razvoj mikroorganizama kao što su bakterije, gljivice i plijesni. Prirodni tekstilni materijali poput pamuka i vune osiguravaju osnovne uvjete kao što su vlaga, kisik, nutrijenti i temperatura za rast i razvoj mikroorganizama, pri čemu može doći do znatnih oštećenja tekstilnih vlakana. Gljivice najčešće napadaju prirodna celulozna vlakna kao što su pamuk, lan i kudjelja, dok bakterije većinom ugrožavaju vunu[1]. Mikroorganizmi pri svom razvoju luče enzime koji oštećuju vlakno i u krajnjem slučaju ga razaraju. Celulozna vlakna razgrađuju enzimi celulaza, koja razgrađuje celulozu do celobioze, i celobiaza, koja razara celobiozu do glukoze. Proteinska vlakna pak razgrađuje enzim protoaza koji ima sposobnost hidrolize peptidnih veza. Antimikrobna obrada, osim u svrhu spriječavanja oštećenja samih tekstilnih vlakana, od posebne je važnosti i za tekstilne odjevne predmete koji dolaze u direktan kontakt s ljudskim tijelom. Naime, kao sastavni dio fiziološke flore ljudi na našem tijelu se nalazi velik broj raznih vrsta mikroorganizama poput Staphylococcus aureus, Staphylococcus epidermidis i Candida albicans. Tekstilni odjevni predmeti u kontaktu s ljudskom kožom predstavljaju idealnu podlogu za rast i razvoj mikroorganizama pa može doći do njihovog prekomjernog razvoja što uzrokuje razne neugode i povećanje mogućnosti infekcije kože. Mikroorganizmi poput bakterija uzrokuju neugodne mirise, dok gljivice povećavaju mogućnost infekcije kože, te uzrokuju nastajanje mrlja i smanjenje čvrstoće, odnosno gubitak kvalitete tekstilnih materijala[2]. U svrhu spriječavanja psihološke neugode povezane s bakterijama koje stvaraju neugodne mirise i smanjenja rizika infekcije kože uzrokovane gljivicama, te poboljšanja zaštitnih i higijenskih svojstava tekstilnih materijala primjenjuje se široki spektar antimikrobnih sredstava. Antimikrobna sredstava za tekstil uključuju anorganske soli, organo-metalne spojeve, jodofore, fenole i tiofenole, antibiotike, heterocikličke spojeve s anionskim skupinama, spojeve dušika, ureu, derivate formaldehida i amine. Velik broj navedenih sredstava je toksičan i teško se biološki razgrađuje, stoga raste upotreba prirodnih spojeva poput citosana i prirodnih bojila poput kurkumina. Ostali prirodni biljni produkti kao što su Aloe vera, ulje čajevca, ulje eukaliptusa također mogu biti upotrebljeni u svrhu antimikrobne zaštite tekstilnih materijala. Za razliku od sintetskih spojeva prirodni biljni produkti su prihvatljiviji za upotrebu zbog svoje netoksičnosti i biorazgradljivosti. Antimikrobna obrada tekstilnih materijala mora imati određenu postojanost i sigurnost od zdravstvenog rizika, a naročito se primjenjuje u području sportske i rekreativne odjeće, posteljnog i donjeg rublja, medicini (kirurške kute i marame) itd[3, 4]. S obzirom da su danas sve izraženija nastojanja ka postizanju visokog stupnja higijene i zaštite od mikroorganizama, u ovom radu je ispitivana mogućnost antimikrobnih svojstava obojenog tekstila.

antimikrobna svojstva; tekstil; Staphylococcus a.; Candida a.; Escherichia c.;

nije evidentirano