hrvatski

Model digitalnih informacijskih usluga u baštinskim ustanovama

Prvobitni konvergentni oblik suživota arhivskog, bibliotečkog i muzejskog dokumenta, a nakon višestoljetnog divergentnog oblika postojanja, u posljednjim desetljećima ponovno dobija na snazi u vidu zajedničkih modela preoblikovanja te prilagođavanja baštinskih ustanova novom okruženju. Imajući u vidu činjenicu da su se u području informacijskih znanosti te baštinske djelatnosti, kao i, uostalom, u cijelom nizu drugih područja ljudskog djelovanja, a pod utjecajem sveopćih promjena potaknutih napretkom informacijsko-komunikacijskih tehnologija desila krupnija restrukturiranja kritičko-teorijskih pristupa, ali i stvarnih baštinskih praksi, doktorska disertacija svoj temeljni predmet istraživanja prepoznala je u području baštinskih informacijskih usluga, kao području koje se očigledno te sve intenzivnije redefinira u posljednja dva desetljeća. Pritom, na odabir predmeta istraživanja utjecalo je i to što područje informacijskih usluga, kao područje tzv. korisničkih ili javnih usluga, i inače jeste donekle potisnuto, odnosno zanemareno u odnosu na tzv. tehničke ili temeljne, upravljanju zbirkama orijentirane baštinske discipline. Stoga je predmetni rad, odabirom šireg područja istraživanja, ali svakako i nizom manjih, konkretnih tematskih cjelina nastojao doprinijeti etabliranju ovog, trajno neizostavnog, a jednako tako i dugo zanemarenog područja istraživanja unutar raznolikosti ponuđenih usluga ustanova baštine. U radu se u najvećoj mjeri bavilo izvedbenim modelima digitalnog informacijskog usluživanja korisnika, ali su se, uporedo, nastojala popuniti prazna mjesta u znanstveno utemeljenom, kritičko-teorijskom pristupu informacijskim uslugama uopće, a koja su posebno očita u informacijski manje izraslim zajednicama čija je tradicija institucionaliziranog informacijskog usluživanja korisnika relativno kratka u odnosu na informacijsko-uslužno zrelije sredine. U tom smislu, predmetni rad nizom omeđenih problemskih polja koja su tematizirala raznolike aspekte informacijskog usluživanja unutar ustanova baštine namjeravao je pomoći nužne procese institucionalizacije informacijskih usluga kako tradicionalnih, tako i digitalnih, posebno u nizu ustanova baštine u kojima se ovaj dio usluživanja još uvijek realizira kao usputna, neizdvojena, jasnim smjernicama nedefinirana te, samim time, ad hoc aktivnost. Usto, istraživanje u okviru doktorske disertacije neizostavno je u promišljanju adekvatnih modela poslovanja baštinskih ustanova konsultiralo preporuke i smjernice asocijacija relevantnih za baštinsku zajednicu. Također, u skladu s odabranim problemom istraživanja, rad se oslanjao na koncepte interdiscipliniranja i prevazilaženja sektoralnih razlika koje u virtualnom okruženju današnjice sve više gube na značaju. Kroz konstruiranje mogućih modela realizacije digitalnih informacijskih usluga baštinskih ustanova današnjice, disertacija je nastojala biti dodatni doprinos ne samo teoriji, već i praksi baštinskih ustanova unutar područja digitalnih informacijskih usluga. Suštinski cilj ove disertacije realizirao se kroz zadatke angažiranja baštinskohistorijskih te baštinskoteorijskih modela, kao i analitičko-interpretativnih modela baštinskih ustanova današnjice, u segmentu izmijenjenih, odnosno digitalnih informacijskih usluga. S tim u vezi, konkretnije govoreći, esencijalni cilj disertacije bio je da iz metodološke perspektive informacijskih znanosti, ali i teorije kulturne baštine, odnosno zajedničke baštinske discipline heritologije ponudi cjelovito, sistematsko, znanstveno razumijevanje najvažnijih razvojnih obrazaca u razvoju tradicionalne, a napose digitalne informacijske usluge u baštinskom sektoru. Preko tretiranja ključnih, reprezentativnih, paradigmatskih razvojnih pojava različitih tipova informacijskih usluga, kao i prijelomnih trenutaka u njihovom razvoju, pratio se razvojni put i uzajamna povezanost djelatnosti baštinskih ustanova te društvenog, tehnološkog i informacijsko-uslužnog okruženja u kojem djeluju. Takvo što bilo je osnova za konstruiranje mogućeg modela uspješne prilagodbe baštinskog sektora novom okruženju kada je aspekt njihovog digitalnog informacijskog usluživanja u pitanju. Uspješnost izvedbe ovog dijela usluga unutar baštinskog sektora današnjice, kako se u disertaciji nastojalo pokazati, ovisi i o uporednim redefiniranjima unutar kritičko-teorijskog aparata u vezi s promišljanjem preoblikovanih uloga i usluga baštinskih ustanova. Nadalje, ističe se u disertaciji, valjalo bi uravnotežiti preporuke i smjernice krovnih asocijacija relevantnih za arhivsku, bibliotečku, muzejsku i uopće baštinsku zajednicu na način razvoja zajedničkih preporuka za cijeli, danas sve konvergentniji baštinski sektor, i to poglavito u onim aspektima usluživanja baštinskih ustanova u kojima su zajedničke smjernice moguće, odnosno potrebne. Budućnost će zasigurno, zbog sve većeg globalizacijskog osjećaja ubrzanja vremena te s tim povezanog straha od gubitka pamćenja pojačati oslanjanje na institucionalizirane nositelje pamćenja, kakve su i ustanove baštine. Posljedično tome sve će glasnije, ali i legitimnije biti očekivanje društvene zajednice da ustanove baštine ponude primjerene modele informacijskog usluživanja korisnika. Da bi se i u 21. st. potvrdile kao ustanove od iznimnog značaja, baštinskim ustanovama, između ostalog, predstoji kontinuirano redefiniranje pojavnih oblika, odnosno modela dostavljanja informacijskih usluga. S tim u vezi, predmetni rad, kao posljedicu svijesti o očiglednom zapostavljanju interesa za ovaj nemjerljivo važni dio baštinskog usluživanja unutar ovdašnje, ali i mnogih drugih baštinskih zajednica, pored ostalog, takvo što pokušao je premostiti doprinosom izgradnji terminološkog aparata u kojem su pojmovi poput usluga, baštinska / bibliotečka usluga, informacijska usluga, referentna usluga, referalna usluga, kao i digitalna usluga te digitalna informacijska usluga bili razmotreni u svojoj složenosti, mnogostrukosti značenja i upotreba, u cilju njihove što jednostavnije i razumljivije buduće upotrebe. U nastavku doktorske disertacije ističe se da ustanove baštine trebaju izaći redefiniranjima informacijske usluge ususret te korisnicima osigurati izmijenjene modele informacijskog usluživanja, takve koji se sve više odvijaju u rasponu od informiranja o sadržaju, pa do dostavljanja cjelovitih sadržaja. Ustanove baštine, ukoliko to već nisu, trebale bi osvijestiti vrijednosti te unaprijeđene mogućnosti informacijskih usluga realiziranih unutar “prostora tokova”, i to ne samo s obzirom na posljedičnu porast mogućnosti kolaborativnih informacijskih modela između različitih ustanova baštine, već i s obzirom na time datu mogućnost da, preko izmijenjene jedinice baštinske građe te preko izmijenjenih modela informacijskog usluživanja, uz kontinuirano prisustvo tradicionalnih informacijsko-uslužnih modela, baštinske ustanove nastave društveno prihvatljive prakse kulturnomemorijskog te informacijskog usluživanja. Pored toga, aktualno kolaborativno, participativno, konverzacijsko okruženje, odnosno okruženje koje afirmira kulturu participacije, a čemu je doprinijela naglašeno društvena priroda Web 2.0 tehnologija posebna je prilika za redefiniranje uslužnih modela ustanova baštine, osobito onih koji se odnose na njihove informacijske usluge. Zahvaljujući “dvosmjernoj” prirodi modela informacijskog usluživanja, čak i u tradicionalnom okruženju, a nasuprot “usluživanja u jednom smjeru” što je, na neki način, odlika tzv. “tehničkih” usluga, aktualne, saradničke Web 2.0 tehnologije pojavljuju se kao plodne mogućnosti za ustanove baštine da uz minimalna ulaganja osiguraju primjerene, potražive, korisniku prilagođene informacijsko-uslužne modele. Vrijednosti informacijskih usluga ustanova baštine svakako bi doprinijelo i otvaranje novih informacijsko-komunikacijskih kanala s korisnicima u vidu, danas aktualnih te velikom dijelu korisnika podrazumijevajućih tehnologija kakve su podcasti, vodcasti, tehnologije igara, društvene mreže, virtualni svjetovi, blogovi, wikiji, kao i mnoge druge. Ustanove baštine i u budućnosti svakako trebaju insistirati na raznolikosti svojih izvedbenih informacijskih, ali i ostalih uslužnih modela. Napor na usvajanju te iskorištavanju svih tekućih, funkcionalnih informacijsko-komunikacijskih modela nužno rezultira kontinuiranjem značaja te interesa javnosti za baštinske informacijske usluge u okruženju raznolikih nebaštinskih, komercijalnih informacijskih usluga. Također, u disertaciji se iscrpno obrazlažu razlozi zbog kojih bi baštinske informacijske usluge za 21. st. valjalo restrukturirati i u pravcu razvoja modela integriranih informacijskih usluga. Pritom, integriranje informacijskih usluga kao temeljni zahtjev za informacijske usluge sadašnjosti, pa i budućnosti proces je koji se odvija u više mogućih pravaca. Najprije, ideju integriranja baštinskih informacijskih usluga valja shvatiti kao izbjegavanje radikalnog, a zapravo kontraproduktivnog te nazadujućeg strogog supostavljanja te međusobnog isključivanja tradicionalnih i digitalnih modela informacijskog usluživanja, ali, isto tako, i asinhronih, na jednoj, te sinhronih informacijskih modela, na drugoj strani. Njihovo međusobno razlikovanje nikako ne bi trebalo biti razlikovanje “uspjelih” i “manje uspjelih” informacijsko-uslužnih modela, već ih se prije treba vidjeti kao splet ponuđenih mogućnosti unutar kojeg će specifičnosti iskazane korisničke potrebe uvjetovati odabir određenog modela informacijskog usluživanja. Zapravo, restrukturiranje informacijsko-uslužne djelatnosti ustanova baštine trebalo bi se kretati u pravcu hibridiziranja svih postojećih modela realizacije informacijskih usluga, a koji su se kroz historiju djelatnosti ovog tipa ustanova pokazali ili se trenutno dokazuju kao funkcionalni. Međutim, potreba integriranosti informacijskih usluga ustanova baštine ne iscrpljuje se isključivo u hibridiziranju opstalih, funkcionalnih informacijsko-uslužnih modela. Integriranosti informacijskih usluga ustanova baštine, posebice digitalnih, a ako se ima u vidu da je digitalno okruženje otvorilo neslućene mogućnosti njihovog povezivanja, valjalo bi stremiti i na znatno široj razini, odnosno na razini usaglašenih, kolaborativnih modela informacijskog usluživanja. Iskorištavanjem mogućnosti ovoga tipa prevazišla bi se tradicionalna, nekolaborativna, mjesno usmjerena priroda baštinskih informacijskih usluga. Aktivnim integriranjem na više mogućih načina, ustanove baštine potvrdile bi se kao važne, efikasne informacijske ustanove, a ne isključivo kao pohranjivačke, “skladištarske” ustanove, kako se nerijetko, prouzročeno neadekvatnim, nedovoljno širokim razumijevanjem samoga termina baština, ove ustanove percipiraju. Uz društvenomemorijsku, ustanove baštine sve bi više trebale insistirati i na jednako važnoj, s njom nedjeljivo povezanoj informacijskoj ulozi, namećući se, pritom, ne samo kao baštinske ustanove, već, što posebno valja naglasiti, kao ustanove baštinskih usluga.

digitalne informacijske usluge; baštinske ustanove; Web 2.0 tehnologije; model integriranih informacijskih usluga

nije evidentirano