hrvatski

O razlici u književnopovijesnoj procjeni djela Marina Držića (i reskripcije Marka Foteza) "Dundo Maroje" kod Creizenacha, Cronije, Marchiori, Kindermanna i Birnbauma

Ako se inzistira na partikularizmu i regionalnosti u hrvatskom kulturnom krugu (te se naglašava pojam dalmatinske i dubrovačke književnosti), onda se u usporedbi s talijanskim kulturnim krugom također treba precizno naznačiti talijanski grad, regija ili jedna od talijanskih država kao što je Mletačka republika. Takvo regionalno specificiranje valjalo bi ići uz opasku da su u nekom razdoblju na nekom talijanskom teritoriju upravljali tuđinci: Francuzi, Španjolci ili Habsburzi, s posljedicom da je i sama talijanska 'izvornost' vrlo heterogena i 'neoriginalna' te i sama proizvod dijakronijskih dodira i interakcija s drugim kulturama, uključujući i Bizant i Grčku i rimsku antiku i Osmanlije i Arape. Nadalje, neki se strani povjesničari kazališta u pristupu Marinu Držiću postavljaju na postkolonijalističke i rasističke pozicije koje odaju tip odnosa obilježen predrasudom da Držić (kao i njegova domovina) pripadaju 'nižem' i nekoć podjarmljenom. Pa je stoga i hrvatstvo dubrovačke kulture i kulture te Držićeve književnosti upitno. Ta je sfera ili talijanska ili srpskohrvatska – ali hrvatskom ne može biti. (Kao da na području Srbije ne postoje ne-srpski elementi te se samo ondje smije rabiti čisti termin 'srpski'.) Creizenach & Comp. služe se starim austroslavističkim, kolonijalističkim, za finije razlikovanje neosjetljivim terminom za jezik i književnost Hrvata, a to je srpskohrvatski jezik i srpskohrvatska književnost iako se ne bavi djelima porijeklom srpskih književnika, nego samo hrvatskih književnika. Ne bavi se djelima književnika koji bi inzistirali na pojmu 'srpskohrvatskoga', nego se bavi djelom književnika koji je bio rimokatolički svećenik, a kao takav nije mogao biti srpski pravoslavac. Za razliku od Creizenacha i Cronije, Henrik Birnbaum ponavlja više puta u svojim istraživanjima da je hrvatska kultura (a napose dalmatinska i dubrovačka), zajedno s češkom i poljskom dio zapadnoeuropske kulture, dio zapadnoga kršćanstva (sa svim svojim manama i vrlinama). Marin Držić nije predstavnik srpskohrvatske književnosti. Radi se o hrvatskoj književnosti, i to u dodiru s crnogorskim jezikom i kulturom (koje ima u Fotezovoj reskripciji!) u kao i u dodiru s Vlasima (i pravoslavcima i katolicima) s područja današnje Bosne i Hercegovine. A prava, izvorna Srbija je negdje istočnije od tih geografskih koordinata. Dalje, kojeg književnog povjesničara ističe Birnbaum? U tekstu Ragusa revisited Birnbaum ističe na kraju svog teksta da je Kombolova Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (izdanje od 1961.) "the best Yugoslav university text available". Osobno naglašavam da bi stoga Kombolovo djelo trebalo prevesti na engleski i njemački da se stranim slavistima (ponajprije studentima) i povjesničarima svjetske književnosti konačno omogući prvi pravi uvid u davne početke hrvatskog jezika i književnosti – i da se ne blamiraju svojom neupućenošću. (To bi istovremeno dokazalo apsurdnost pojma srpsko-hrvatske književnosti.) U tekstu "Ragusa revisited" Birnbaum ističe da je Držićev Dundo Maroje autoru osigurao mjesto među velikim dramatičarima svjetske književnosti – i time se potpuno slaže s Kindermannom. Birnbaumov tekst završava nedvosmislenim hvalospjevom dubrovačkom renesansnom kazalištu. Konačni dojam: U povijesti hrvatske drame i kulture strani stručnjaci često odaje počast i iskazuju simpatije prema nekoj drugoj (npr. talijanskoj) povijesti kulture, uz primjenu dvostrukih mjerila pri određivanju originalnosti u dramskom stvaralaštvu i kazališnoj praksi. Čak ostaje dojam, da je hrvatska kultura u Dalmaciji i Dubrovniku doživjela svoj vrhunac jer je u biti bila – (polu)talijanska!

Marin Držić; Marko Fotez; Dundo Maroje; Creizenach; Cronia; Marchiori; Kindermann; Birnbaum

nije evidentirano