hrvatski

Simptomatska pričanja u Prvome svjetskom ratu: psihoanaliza i književnost

Možda prvi opis psihoanalize kao tipa pričanja dala je jedna od njezinih najpoznatijih pacijentica, Anna O., kad je naziva the talking cure. U studijama o psihoanalizi u ratnim uvjetima, točnije, u uvjetima svjetskog rata, Viktor Tausk jednu će skupinu isključiti iz toga tipa pričanja: seljake mobilizirane u austrougarsku vojsku, posebno slavenske seljake. Ta je pozicija za psihoanalizu kritična, jer upozorava da psihoanalitičke narative determinira isključenje. Nadalje, budući da to isključenje koincidira sa svjetskim ratom, ono postavlja pitanje o biopolitici psihoanalize, odnosno o psihoanalizi kao specifičnoj biopolitici. Za tu je poziciju zauzvrat kritična opaska Ivane Brlić Mažuranić: kad komentira Priče iz davnine iz 1916. – naraciju koja zaziva slavenski kolektiv kao zalog svoga imaginarija – ona inzistira da ne može govoriti o genezi te naracije, nego samo o njoj kao pričanju. Postavivši pričanje na mjesto geneze, Ivana Brlić Mažuranić slijedi postupak neobično nalik na onaj psihoanalize ; inzistirajući međutim na slavenskom kolektivu kao zalogu takvoga pričanja, njezina književnost otvara prostor za preispitivanje psihoanalitičkoga vrednovanja narativa kao kritičkog instrumenta, ali i za zahvat u biopolitički kompleks psihoanalize.

naracija; psihoanaliza; književnost; Prvi svjetski rat; Austro-Ugarska; Viktor Tausk; Ivana Brlić Mažuranić; Gilles Deleuze

nije evidentirano