hrvatski

Revolucija između biopolitike i psihoanalize

U svome radu polazim od pretpostavke da se socijalističke države koje se konstituiraju u revoluciji razlikuju od socijalizama uspostavljenih birokratskim putem, te pokazujem da revolt i otpor imaju vrijednost odrednice za postrevolucionarne socijalističke kulture, primarno u poziciji gdje se revolt nužno relacionira prema revoluciji a da pritom promašuje njezinu logiku. To je od kritične važnosti za proučavanje socijalizma i postsocijalizma u hrvatskoj kulturnoj povijesti, no ujedno poziva na općenitiju, komparativnu analizu revolucija, posebno njihove logike i raisona. Komparativna analiza kakvu ovdje predlažem polazi od radova Hanne Arendt, i teži pokazati da njezini argumenti o revoluciji rezoniraju u Foucaultovu i Agambenovu pokušaju da definiraju biopolitiku kao skup procedura koje se u bitnome osiguravaju kroz raison d’État. S jedne strane, iz toga proizlazi da studije o biopolitici potiskuju svoj intelektualni dug revolucionarnoj logici (a u korist logike revolta?) ; s druge, sama ta represivna gesta upozorava da bi psihoanaliza mogla biti nužna za funkcionalan kritički pristup i revoluciji i biopolitici. Najzad, razmatram kako se opisani kompleks preslaguje u hrvatskoj književnosti socijalizma, posebno u Luci (1974) Antuna Šoljana, pri čemu se otvara prostor za intervenciju u argumente kakve nude Arendt, Foucault i Agamben.

revolucija, biopolitika, psihoanaliza, socijalizam, književnost, Hannah Arendt, Michel Foucault, Giorgio Agamben, Antun Šoljan

nije evidentirano