hrvatski

Regiones flumina Unnae et Sanae in veteribus tabulis geographicis = Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama : (izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća)

Unsko-sansko područje najzapadniji je dio Bosne i Hercegovine s gradom Bihaćom kao prirodnim središtem. Historijski to je jedno od najzanimljivijih područja jugoistoka Evrope. Na njemu su se ukrštali interesi različitih država od početka srednjeg vijeka. Prvo je najveći dio u sastavu Hrvatske, no ta Hrvatska od 1102. postaje dijelom Ugarske, da bi od 1527. došla pod vlast Austrije (oba puta u obliku personalne unije). U tom smislu, prvi historijski dokumentiran spomen Bihaća 1260. godine, u funkciji je ugarsko-hrvatske kraljevske vlasti. Pa i dizanje Bihaća na rang slobodnog kraljevskog grada 1262. god., opet je sankcionirano diplomom iste kraljevske kuće. U kasnijim razdobljima na historijsku pozornicu Evrope stupa Osmansko Carstvo. Njegovo širenje i na teritorij srednjovjekovne Bosne s njezinim padom godine 1463., navijestit će novu vlast i na Unsko-sanskom području. Ipak, dolazak te vlasti neće biti brz. Od pada starog srednjovjekovnog bosanskog kraljevskog grada Ključa 1463., do dolaska Bihaća pod osmansku vlast 1592., proći će 129 godina. Za to vrijeme, dio po dio, cijelo će Unsko-sansko područje biti podvrgnuto novoj vlasti, a s time, automatski priključeno Bosni. To priključenje, od 1592. do 2002., što je punih 410 godina, bit će trajno integriranje u Bosnu i Hercegovinu. Doduše, izuzev najnovijeg doba, od 1992. pa do danas, Bosna i Hercegovina, a s njom i Unsko-sansko područje, bit će pod različitim vlastima: osmanskom, austro-ugarskom, te u dvije Jugoslavije. Međutim, 1592. trajna je razdjelnica: prije toga ovo je jedno od hrvatskih, a nakon te godine najzapadniji dio bosansko-hercegovačkog područja. Sve se te geopolitičke situacije možda najzornije mogu uočiti analizom starih geografskih karata. No, općenito historiografskih radova o ovom području ima malo, a onih koji bi njegovu prošlost promatrali kroz prizmu historijske kartografije još manje. Preciznije, tek jedan. To je katalog izložbe priređene u bihaćkom Muzeju Unsko-sanskog kantona: "Ključ Bosne je Bihać. Historijska dokumentacija o Bihaću u Kartografskoj zbirci Kriegs archiva u Beču od XVII do XIX vijeka" [], Bihać, 1998. Napisao ga je kustos tog Muzeja, Nijazija Maslak. Osim tog kataloga relativno se dosta informacija može naći u tri knjige. Prvoj je autor Ratimir Gašparović. To je: "Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX. vijeka" [], Sarajevo, 1970. Druge su dvije: "Descriptio Croatiae" [], Zagreb, 1993. i "Descriptio Bosniae et Hercegovinae" [], Zagreb, 1998. Obje je napisao Mirko Marković. U historiografskoj analizi od koristi su i različiti drugi naslovi, te se ne može kazati da za ovo djelo nisu realizirane određene predradnje. Upravo u tom smislu treba vidjeti i prethodnu knjigu autora ovog djela: "Stanovništvo i naselja Unsko-sanskog područja 1879.-1921. godine. (Etnička struktura stanovništva i naseljena mjesta Unsko-sanskog područja u službenim popisima 1879., 1885., 1895., 1910. i 1921. godine)" []. Izdana je u Bihaću već dva puta: prvo 1998. i drugo izdanje 1999. godine. Međutim, sva se prethodna literatura ipak može svesti jedino na predradnje kad je riječ o cjelovitoj analizi kartografskog predočavanja Unsko-sanskog područja na starim geografskim kartama. Stoga se kao temelj trebalo uzeti sami kartografski materijal razasut po brojnim svjetskim muzejima, arhivima i bibliotekama. Na to se dograđivalo, kad se god ukazala takva mogućnost, informacije iz drugih autentičnih historijskih izvora. Time se kartografski materijal, koji je i sam vrlo vrijedan historijski izvor, kompariralo s drugim vrelima. Ako se tome doda i kritičko vrednovanje sve dosadašnje literature, onda se može kazati da se stare karte uzelo kao temeljni izvor, ali kritički i u kontekstu svih drugih relevantnih informacija. Na takav se način iznova dao prilog historijskom vrednovanju Unsko-sanskog područja. Koliko je to bilo uspješno, najbolje će pokazati kasnija istraživanja drugih autora. Pritom treba istaknuti da je kartografski materijal publiciran u ovom djelu tek jako reducirani izbor istovrsne građe koju čuvaju današnji evropski muzeji, arhivi i biblioteke. Unsko-sansko područje, a osobito Bihać kao njegov središnji grad, tokom historije imali su tako veliko značenje da gotovo nema važnijeg kartografa na čijoj karti, planu ili veduti nisu predstavljeni. Ako bi se barem približno željelo sve publicirati, to bi značilo obradu najmanje hiljadu i više kartografskih radova različite kvalitete. Već takav broj karata značio bi višesveščano izdanje koje se možda radi financijskih razloga nikad ne bi realiziralo. S druge strane, u odabranom materijalu bilo bi bezbroj ponavljanja jer razvitak kartografskih i geografskih spoznaja nije bio stalno pozitivan, s obzirom da je uvjetovan realnim historijskim činjenicama. Naime, Unsko-sansko područje pogranična je oblast prema Osmanskom Carstvu do 1592. odnosno, prema Austrijskom Imperiju nakon te 1592. god., kad njegova cjelina dospijeva pod osmansku vlast. Zato i jest stalno u žiži interesa, pa se radi tog interesa izraženog i na onodobnim evropskim tržištima, često plagiraju stariji kartografski radovi ili tek minimalno dorađuju. Time geografija ovog područja nije ništa dobila, pa je to bio dopunski razlog za redukciju. U svjetlu takvih objektivnih činjenica nastao je ovaj izbor. Sav ostali kartografski materijal, osobito onaj iz bečkog Ratnog arhiva, najvećim je dijelom iskorišten kao komparativna građa. O općoj koncepciji same knjige potrebno je istaknuti najvažnije. Prvo, naslov je utoliko specifičan što dosad u Bosni i Hercegovini nisu priređivana ovakva djela. U Evropi se već stotinjak godina ustalilo da još jedino historijska djela utemeljena na kritičkoj analizi starog kartografskog materijala nose latinski naziv. Dio tog standarda je i isticanje naslova na jeziku na kojem je knjiga pisana. Tako je ranije učinjeno s knjigom o kartografiji istočnog Jadrana: Mithad Kozličić, "Monumenta cartographica maris Adriatici Croatici. Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana", Zagreb, 1995. Pritom se u podnaslovu te knjige istaklo da je ona izbor kartografske građe do kraja 17. stoljeća. Stoga se analogno postupilo i ovdje. Drugo, predočeni kartografski materijal nastojalo se kritički analizirati s obzirom na druge historijske pisane izvore: izvještaje, opise i sl. Te se dokumente, pisane u originalu na latinskom, njemačkom, talijanskom, osmanskoturskom itd., ovdje donijelo u ponešto slobodnijem prijevodu kao kraće ili veće izvode, najčešće s komentarom u bilješkama (fus-notama). Tako se dobilo potrebni spoj slikovne (karta) i pisane vizije historije ove oblasti. Treće, ako se mjestimično šire navodilo pisane historijske izvore, kako je ovo ipak djelo o starim geografskim kartama, bilo je potrebno i tom dijelu historijske građe pokloniti adekvatnu pažnju. Jedini način u tome je objaviti je tako da bude čitljiva, tj. da se na tiskanoj karti mogu uočiti svi kartografirani geografski podaci. Budući da je za shvaćanje historijskih procesa na Unsko-sanskom području jako važna šira regija, nastojalo se priređenjem građe za objavu i to postići. Stoga se najčešće prvo dalo cjelinu ili veći dio cjeline kartografskog djela, a zatim i uvećani detalj fokusiran na ovu oblast. Oboje je bilo moguće učiniti jedino na listovima većih dimenzija, pa je to bio temeljni razlog da knjiga bude priređena i štampana u ovakvom formatu. Četvrto, u analizi se pokazalo korisnim posegnuti za modernim historijskim kartama različitih autora 20. stoljeća, kako bi se pomoću njih objasnilo nekadašnje geopolitičke, geostrateške i druge relacije, osobito razgraničenja prisutna na starom kartografskom materijalu. U sličnom kontekstu iz literature 19.-20. stoljeća preuzelo se tlocrte utvrda nastale na temelju rezultata arheoloških istraživanja, jer su važni u kritičkoj analizi starih planova i veduta istih tih utvrđenja. Analogno je s fotografijama. Peto, u tekstove je integrirano i nešto vinjeta preuzetih iz knjiga 17.-19. stoljeća. Naime, pojedine cjeline ovog djela su veličine kakva se autoru činila optimalnom. Nerijetko bi to značilo da bi njihovi tekstovi završavali na takav način da bi ostale u desnom, a ponekad već i od lijevog stupca, velike praznine. Da se to ne bi desilo, praznine se popunilo vinjetama. One su same po sebi likovno dopadljive, pa se čini da se njihovim uvrštenjem u knjigu, a i to je dio evropske tradicije priređenja ovakvih djela, bitno dobilo na vizualnoj razini kvalitete. * Bitan naučni rezultat ovog djela je periodizacija u pritjecanju geografskih informacija. Unutar nje, u svjetlu istraživanja karata, planova i veduta u kontekstu drugih pisanih historijskih izvora, može se uočiti nekoliko važnih razdoblja. Prvo, od kraja 15. do sredine 16. stoljeća. To su najstarije geografske karte i to je razdoblje kad se o Unsko-sanskom području stječu prve kvalitetnije geografske predodžbe kojih je vizualno svjedočanstvo sama karta. Geografsko poznavanje Unsko-sanskog područja u tom vremenu nije bitno različito od brojnih drugih po Evropi: ni bolje, ni gore. Ipak je to relativno duboko zaleđe obale, a informacije o takvim oblastima, kako je općenito poznato iz historije geografije i kartografije, bitno kasne u odnosu na istočni Jadran kao milenijski prometni koridor Evrope prema Mediteranu, odnosno Africi i Aziji. Drugo, od početka druge polovice 16. do kraja prve polovice 17. stoljeća. U tom vremenu Unsko-sansko područje počinje prednjačiti pred susjednim oblastima. Njemu se sve više približava osmanska vojna sila, da bi se krajem 16. stoljeća počelo ugrožavati i sami Bihać, kao višestoljetni centar regije. Evropu to izvanredno zanima, pa gotovo nema kartografa koji u svojem autorskom opusu nije načinio i neku od geografskih karata koje Unsko-sansko područje predočuju nešto detaljnije. Istovremeno, u tom se razdoblju prikuplja i obilje sasvim novih geografskih informacija, čime se fundus geografske građe o području bitno povećava. Godina 1592., kad Bihać dolazi pod osmansku vlast, istinski je "šok" za tadašnju Evropu. To još više umnožava i tako enorman broj kartografskih radova o užoj Unsko-sanskoj regiji, preciznije bližoj bihaćkoj okolici, pa se može kazati kako je u tom razdoblju, a to je narednih nekoliko desetljeća, to najkartografiranija kopnena evropska oblast. Jer, pad Bihaća za njih je značio neposrednu ratnu opasnost i za njihove matične regije. Evropski kartografi takav do krajnosti povećan interes koriste pa nastaje pregršt geografskih karata, među kojima je, kao i u ranijem razdoblju, prilično plagijata. Treće, od sredine 17. do prvih desetljeća 18. stoljeća. Ako je ranija kartografija izbjegavala preciznije odrediti domete novih osmanskih proširenja, u tom se razdoblju to postavlja kao važno pitanje, pri čemu je očigledno da brojni kartografi nerado ističu nove geopolitičke granice. Prvenstveno je to definitivni ulazak Unsko-sanske regije u granice proširene osmanske Bosne. Tu činjenicu nerado predočuju, nedvojbeno se nadajući da je to ipak privremeno stanje, da će do oslobođenja krajeva uz Unu ipak doći. Istodobno, to je i stoljeće kad se pojavljuju prve slabosti unutar Osmanskog Carstva, pa dolazi do smiraja osvajanja, a krajem tog 17. stoljeća i djelomičnog povlačenja. To novo stanje sankcionirat će čak četiri mirovna ugovora. Prvo, onaj na ušću Žitve u Dunav 11. novembra 1606., kojim će biti utvrđen status quo, tj. svaka će strana zadržati što je dotad osvojila. Drugi, Varšavski mir od 10. augusta 1664., kao zatišje, tj. kao onaj koji je u temelju sličan Žitvanskom miru (status quo). Treći je nastao na kraju dugog rata (1683.-1699.) započetog osmanskim porazom pod Bečom 1683. god. On će donijeti novi mirovni ugovor, u Sremskim Karlovcima 26. januara 1699. god., kad će se po prvi put uspostaviti granica između dva carstva: Austrijskog i Osmanskog. Pritom su, po prvi put, ustupljena neka područja koja su još prije jedno ili dva desetljeća bila pod osmanskom upravom. Četvrti je Požarevački mir od 21. jula 1718., koji će još više suziti teritorij dotadašnje Bosne pod osmanskom vlašću, ali se to manje-više otklanja već 18. septembra 1739. Beogradskim mirom. O svemu tome, precizne su geografske informacije sporo dopirale do evropskih kartografa, pa su i početkom narednog 18. stoljeća granice na njihovim radovima najčešće problematične. Precizniju granicu donose samo vojne karte, kao i one koje su sastavni dio mirovnih ugovora. No, to dvoje nije bilo dostupno kartografima po Evropi. Jer, to su karte obavijene velom tajnosti. Dostupne su tek modernim istraživačima, bilo da se nalaze u bečkom Ratnom arhivu ili po drugim svjetskim sličnim ustanovama. Zato moderni istraživač mora voditi računa koliko je o čemu geograf ili kartograf Pariza, Amsterdama, Antwerpena, Rima, Nürnberga itd. doista mogao znati na razmeđi 17. i 18. stoljeća. Najčešće vrlo malo. Konačno, tu su i prvi opsadni i špijunski planovi austrijske špijunaže, najčešće nastali neposredno prije Karlovačkog mira u tadašnjim ratnim okršajima, a neki i prvih desetljeća slijedećeg 18. stoljeća. O njima su evropski kartografi i njihova civilna kartografija, mogli tek naslućivati. Naravno, za historiju Unsko-sanskog područja obje su vrste te kartografske građe iznimno važne, no potrebno je u njihovu analiziranju imati na umu prethodne napomene, jer bez njih pojedine bi "civilne" kartografe nepravedno i neutemeljeno krivo cijenili. Četvrto, od kraja prve polovice 18. do početka 19. stoljeća. U tom razdoblju "civilni" kartografi, nerijetko s velikim zakašnjenjem, doznaju za prave elemente razgraničenja 1699., 1718. i 1739. god., pa to predstavljaju na svojim kartama. Istodobno, vojna kartografija, potpomognuta austrijskom špijunažom, izrađuje nebrojene nove planove pojedinih utvrda. Tek poneki od tih planova, nama danas teško dokučivim putovima, doprijet će do nekih evropskih kartografa, te tako još u to doba, postati dobrom čovječanstva. U međuvremenu, nastavit će se daljnji uzmak Osmanskog Carstva. Mir u Svištovu 4. augusta 1791. donijet će za Unsko-sansko područje razgraničenje koje se otad do danas praktički nije bitno izmijenilo. Hrvatskoj, i tada pod austrijskom vlašću, bit će prepušteni Cetingrad i Drežnik sa svojim neposrednim okolicama, te će to biti najbitnije izmjene granice BiH na Unsko-sanskom području ustanovljene još 1699. god. U prethodnom, apsolutno dominiraju kartografski radovi evropskih kartografa. Tek s kraja 18. stoljeća raspolažemo s nešto osmanskih karata. Usporedba onog što one donose i karata evropskih kartografa, egzaktno govori o bitnom zaostajanju istovremene osmanske za evropskom kartografijom. Dakako, sasvim je različito s nekadašnjom srednjovjekovnom arapskom kartografijom, i njezinim svjetskim značenjem u vlastitom vremenu. Razlog tom zaostajanju je drukčije shvaćanje kartografije. Unutar takvih historijskih relacija, s uporištem u originalnom kartografskom materijalu kao specifičnom historijskom izvoru, djelo pruža prilog historiji Unsko-sanskog područja. Pritom se jednoznačnim pokazuje da je to područje, jer je granično, od kraja 15. do početka 18. stoljeća, a i nakon toga do kraja 19. st., bilo u stalnoj žiži interesa evropskih kartografa. To je i najvažniji razlog zašto o njemu ima tako puno različitog kartografskog materijala sačuvanog po svjetskim arhivima, biblioteka, muzejima i brojnim privatnim zbirkama.

karte; Unsko-sansko područje; Bihać

nije evidentirano