engleski

Patron Saints of the Medieval Gates in Diocletian's Palace

Carsku palaču u kojoj se ugnijezdio srednjovjekovni Split dao je podići posljednji veliki vladar starog rimskog poretka, pa je ona sa svojim sakralnim objektima na ikonografskoj razini tipična rimska-poganska munificiencija. U njoj je zadnje godine svojeg života proveo car koji je ostao zabilježen i kao najveći, pa valjda i najokrutniji progonitelj kršćana u povijesti. U tako imanentno poganskom ambijentu s traumatskim uspomenama na samog graditelja, našla je međutim utočište kršćanska zajednica Salonitanaca čiji je nebeski zaštitnik Domnius tragično okončao život upravo nastojanjem istog cara. Preobrazbu carske poganske palače u srednjovjekovnu kršćansku komunu pratio je proces prenamjene i adaptacije kultnih prostora koji se u Splitu (Dioklecijanovoj palači) ispoljio na poseban način: carski je mauzolej postao ne biskupskom stolnicom srednjovjekovnog grada a u njega su položeni i zemaljski ostaci mučenika za čiju je tragičnu smrt sam car-graditelj bio osobno odgovoran. Upravo su spomenuti događaji 7. stoljeća zasjenili neke razvidne i same po sebi razumljive povijesne činjenice koje historiografija nije pokušala objasniti. Nakon Dioklecijana rimsko se carstvo preobrazilo u kršćansku ekumenu nad čijom su sudbinom bdjeli upravo carevi pa su već na kraju 4. stoljeća izborili kršćanstvu ulogu jedine važeće religije na prostorima carstva. Palača u susjedstvu Salone ostala je i nadalje carsko dobro sve do 7. stoljeća kada se car Heraklije aktivnije uključuje u jadransku politiku i prepušta palaču salonitanskim izbjeglicama uspostavljajući tako bizantsko uporište na obali srednjeg Jadrana. Carska je palača, dakle, preko 200 godina bila u posjedu kršćanskih careva, pa bi bilo posve neshvatlijivo da u njoj nisu uspostavljena kršćanska svetišta, tim više što znamo da su pojedini carevi u njoj i osobno boravili neko vrijeme kao Gala Placidija ili Julije Nepot. Razložno je stoga otvoriti problem kršćanskih sadržaja u samoj palači dok je još bila carsko dobro, dakle prije njezine transformacije u srednjovjekovni grad. Među svetištima srednjovjekovnog Splita ističu se posebno dva koja su nastala adaptacijama stražarskih hodnika nad sjevernim i zapadnim vratima Dioklecijanove palače. Stražarski hodnik nad sjevernim vratima tzv. Porta aurea pregrađen je u sakralni prostor zazidavanjem monumentalnih lukova a interijer je opremljen oltarnom ogradom koja nosi vidne odlike skulpture 11. stoljeća te natpisom u čast Sv. Martina, Bogorodice i Pape Grgura. Primjer adaptiranog stražarskog hodnika nad zapadnim vratima Palače, tzv. Porta ferrea pokazuje vrlo srodno rješenje. Zazidani su bočni otvori a interijer je bio podijeljen oltarnom ogradom čiji su najvažniji dijelovi otkriveni prilikom nedavne adaptacije. Natpis svjedoči o donatoru, splitskom prioru Furminu sa samog kraja 11. stoljeća. Crkvica je opremljena i zvonikom. Stilske njegove odlike sa skromnim lučnim otvorima u donjim katovima te vitkom biforom u zoni zvona i konzolicama u vijencu pod niskim piramidalnim pokrovom ukazuju također na kraj 11. stoljeća. Crkvica je bila posvećena izvorno Sv. Teodoru, danas Gospi od Zvonika prema štovanoj romaničkoj ikoni. Primjeri dvaju sačuvanih svetišta uspostavljenih nad glavnim ulazima u palaču otvaraju pitanje i trećih, istočnih vrata, tzv. Porta argentaria koja su u međuvremenu znatnije postradala. Ipak neke vijesti srednjovjekovnih splitskih notara i vizitacije potvrđuju da je tamo stajala crkvica Sv. Apollinara. Jasno se dakle razabire da su sva vrata na Dioklecijanovoj palači u neko doba dobila svetišta adaptirana unutar stražarskih hodnika. Odabir zaštitnika (Sv. Martin, Sv. Teodor, Sv. Apolinar) pomalo je neobičan za razdoblje 11. stoljeća. Nabrojeni kultovi upućuju na ranije razdoblje. Sv. Apolinar je lokalni zaštitnik Ravenne, kult Sv. Teodora na Jadranskom se prostoru širi nakon gotskog rata i njegova je evidencija u ovom prostoru značajna već tijekom 6. stoljeća. I Sv. Martin na Jadranu dobiva osobit značaj već u doba poslije velikog gotskog rata. On je davno stekao ugled najodlučnijeg borca protiv arijanske hereze, pa se utoliko i njegov kult širio u prostorima koji su ovoj herezi bili neposrednije izloženi. Čini se stoga vrlo razložnim predložiti riješenje prema kojem bi titulari nad trima vratima Dioklecijanove palače ukazivali na vrijeme nakon okončanja gotskog rata i uspostave velike Justinijanove ortodoksne kršćanske zajednice. Nedostaju ovakvoj interpretaciji suvisliji materijalni tragovi. No na sreću je u nedavno provedenim konzervatorskim zahvatima pronađen ulomak stipesa oltara koji bez sumnje pripada 6. stoljeću. Zanimljivo će stoga biti razmotriti kako se u tako zacrtani kontekst uklapaju spoznaje o štovanju kulta Sv. Martina nad zlatnim, te kulta Sv. Teodora nad željeznim vratima. Oba su kulta u Ravennu uvedena u vrijeme episkopata biskupa Agnela iza 560. godine i oba se odnose na nove posvete ranijih arijanskih svetišta. Sv. Martinu je u Ravenni bila posvećena crkva koju je nekoć izgradio sam Teodorik, a Sv. Teodoru bivša arijanska katedrala. Stara Anastasis Gothorum, nakon poraza Gota i ujedno arijanstva posvećuje se Sv. Teodoru koji je kao zaštitnik pobjedničke vojske bio najzaslužniji za povojan ishod ratnih događanja, a to ujedno znači i pobjedu ortodoksije nad arijanstvom. Kada se prisjetimo svih navedenih, inače općepoznatih činjenica, čini nam se da izbor zaštitnika nad vratima carske palače i nije mogao biti drugačiji. No čini nam se da cijela priča ne završava ovdje iznesenim paralelama i konstatacijama jer se u palači vjerojatno štovao još jedan kult bizantsko-ravenatske inspiracije. Palača je imala ulaz i s morske strane, pa bi smo mogli pretpostavljati da se i nad njim nalazilo neko svetište. Upravo na poziciji iznad morskih vratiju u srednjem vijeku stajala je crkvica posvećena Sv. Anastasiji koja se spominje u notarskim spisima i biskupskim vizitacijama. Od crkvice je i danas sačuvan romanički portal, a prvi katastar koji je nastao 1830. godine bilježi je pogrešno Sv. Sofia za hrvatski Stošija. U literaturi je davno istaknuto kako je kult Sv. Anastasije na zapadu od srednjega vijeka u pojedinim slučajevima zamijenio kult Anastasisa. Relikvije sirmijske mučenice Anastasije bile su već u 6. stoljeću prenesene u Konstantinopol i položene u crkvu Anastasisa što je već samo po sebi moglo s vremenom izazvati izjednačavanje. No to se stvarno moglo dogoditi na zapadu mnogo lakše gdje je "neprozirni" grčki termin "Anastasis", za kojega zapadnjaci imaju drugačiji naziv, Kristov silazak u Limb, mogao jednostavno biti zamijenjen s Anastasijom. Pretpostavlja se da se takav slučaj mogao dogoditi i s rimskom crkvom Sv. Anastasije, a slično se interpretira i akvilejski primjer. Tamo je Sv. Anastasiji posvećen predromanički presvođeni objekt koji povezuje baptisterij sa zapadnim pročeljem katedrale, a Tavano je vrlo razložno pretpostavio da je ovdje riječ o uspomeni na funkciju Anastasisa koji je u okviru akvilejskog episkopalnog kompleksa imao do 12. stoljeća baptisterij pa je u tu svrhu dobio i nutarnji prsten nosača i postao rotunda slična onoj u Jeruzalemu (Anastasis). Zašto insistiramo upravo na ovakvom razvoju događaja. Pa zato što je kult Anastasisa imao posebno mjesto upravo u Ravenni. Ravenatska je katedrala već od prvih godina 5. stoljeća posvećena upravo Anastasisu, a arijanci su podižući svoju katedralu slijedili primjer ortodoksnih. Stoga ako nad južnim vratima u Dioklecijanovoj palači raspoznamo titular Anastasisa onda će usporedba s Ravennom koju smo u našem prilogu pokušali uspostaviti biti cjelovita. Naravno kada govorimo o usporedbi predpostavljenih kultova u kasnoantičkoj Dioklecijanovoj palači s onima u Ravenni, onda manje pomišljamo na neko neposrednije ugledanje ili kopiranje. Ta čimbenici koji su ponajviše odlučivali o kultovima u Ravenni i u Dioklecijanovoj palači bili su isti. Palača je od vremena gradnje bila carsko dobro a vidjeli smo i njihovo povremeno boravište. Ravenna je kao što znamo bila i carsko središte. Odabir kultova koji imaju duboko simboličko značenje i koji nas upućuju ne samo u vjerska već i u politička usmjerenja određeni su trenutnim motivima samih vladara a oni su tada u Dioklecijanovoj palači i u Ravenni zapravo sukladni.

Diocletian's palace; patron saints; Justinian's age

nije evidentirano