hrvatski

Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu

Izneseni podatci o arheološkim značajkama starohrvatskoga groblja na Ždrijacu u Ninu dokazuju, na temelju dosadašnjih razmatranja, a prije svega provedene analize grobnih nalaza, da se groblje može sa sigurnošću okvirno datirati u 8. i prvu polovicu 9. stoljeća. To je dosada najveće sustavno istraženo starohrvatsko groblje s 337 otkrivenih grobova s poganskim načinom pokapanja, ne samo na području Dalmatinske Hrvatske već i Republike Hrvatske uopće. To groblje arheološki je veoma značajno jer nas rezultati istraživanja upoznavaju s načinom pokapanja, s pogrebnim običajima, s tipologijom grobova, s brojnošću i raznolikošću kulturnoga grobnog inventara. A to su sve bitni podatci za osvjetljavanje duhovne i materijalne kulture Hrvata nedugo nakon njihova doseljenja u novu postojbinu na obalu i šire zaleđe istočnog Jadrana. Ždrijačko groblje i ostala manja ponajviše tek djelomice istražena starohrvatska groblja s poganskim načinom pokapanja horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na području Dalmatinske Hrvatske, tek s neznatnim razlikama u zastupljenosti grobne arhitekture i grobnih priloga, imaju zajedničko arheološko i kulturno obilježje. U tim se grobljima, s jedne strane, odražavaju kulturni utjecaji autohtonoga, romaniziranoga kasnoantičkog življa na materijalno i duhovno stvaranje Hrvata, a s druge strane u grobnoj ostavštini vidljivi su arheološki utjecaji bizantskog i franačkoga kulturnog kruga. Dok se kulturni utjecaji autohtonog etničkog supstrata odražavaju na široj osnovi duhovnog i materijalnog stvaranja, kao primjerice u preuzimanju grobne arhitekture, u načinu stanovanja i nekim oblicima materijalnog stvaranja, dotle se bizantski i franački utjecaji odražavaju u prihvaćanju pojedinih proizvoda materijalne kulture, primjerice nakita od Bizanta, a oružja od Franaka. Postoje, naime, izravni arheološki dokazi na temelju kojih se može bez dvojbe zaključiti da su Hrvati neposredno nakon doseljenja na istočni Jadran i njegovo šire zaleđe od starosjedilačkog pučanstva preuzeli način pokapanja, ali nisu odmah i u potpunosti napustili obred spaljivanja svojih pokojnika koji su se koristili u staroj postojbini. Budući da su arheološki nalazi ritusa incineracije veoma sporadični na tlu Dalmatinske Hrvatske (sa sigurnošću su dokumentirani u Kašiću kod Zadra na lokalitetu Maklinovo brdo položaj Vinograd S. Drče i u selu Dubravicama kod Skradina, dok se na ostalim lokalitetima spominju u literaturi tragovi paljevinskih grobova sa zemljanim urnama bez relevantnih arheoloških podataka) nije ih moguće sa sigurnošću znanstveno vrjednovati. Izneseni podatci potvrđuju da je obred incineracije kod Hrvata na tlu Dalmatinske Hrvatske korišten, ali je trajao vrlo kratko i sva je vjerojatnost da su Hrvati taj obred pod utjecajem autohtonog stanovništva već u tijeku 7. stoljeća napustili. To potvrđuju starohrvatska kosturna groblja s poganskim načinom pokapanja od kojih je najveće i najznačajnije starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu. Neka od tih kosturnih grobalja, sva je vjerojatnost, nastala su već tijekom druge polovice 7. stoljeća, međutim, još nemamo čvrstih arheoloških dokaza da tu pretpostavku potvrdimo, tj. da sa sigurnošću odredimo donju kronološku granicu kosturnih grobalja koja karakterizira poganski način pokapanja. Taj najstariji horizont starohrvatskih grobalja s inhumiranim pokojnicima svojom topografskom rasprostranjenošću najbrojniji je na području sjeverne Dalmacije, tj. na matičnom području nekadašnje Dalmatinske Hrvatske. To je u prvom redu područje Nina sa širom okolicom, zatim plodna područja Ravnih kotara i južni periferni dijelovi Bukovice. Brojno su zastupljena i u široj okolici Knina, te na području gornjeg i srednjeg toka Cetine, dok su na ostalim područjima Dalmatinske Hrvatske puno rjeđa. Ta su groblja, na žalost, većim dijelom uništena i nedovoljno istražena. Smještena su na plodnim područjima na kojima su uvjeti za obitavanje bili optimalni i uglavnom u blizini prapovijesnih i antičkih lokaliteta, izravno na antičkim ruševnim građevinama, ili su se nalazila na mjestima prapovijesnih i antičkih nekropola, kao što je to bio slučaj s položajem starohrvatskoga groblja na Ždrijacu u Ninu. Neka su groblja bila izravno vezana uz nekropole kasnoantičkog autohtonog pučanstva iz doba seobe naroda, kao što je to bilo kompleksno groblje na lokalitetu Glavčurak u Kašiću kod Zadra. Bilo je grobalja smještenih i uz grobne humke, npr. groblje uz humak Materize kod Nina ili su bila ukopana u same humke, kako je to ustanovljeno u selu Krnezi kod Ljupča i na drugim položajima u širem okolišu Nina. Starohrvatska groblja okvirno datirana u 8. stoljeće i prvu plovicu 9. stoljeća, otkrivena na području Dalmatinske Hrvatske spadaju u red grobalja na redove, što je najkarakterističniji način pokapanja u ranom srednjem vijeku na cijelom području Europe, a groblje na Ždrijacu u Ninu dosada je najveće i najznačajnije sustavno istraženo starohrvatsko groblje na području Hrvatske. U višegodišnjim iskapanjima groblja na Ždrijacu istraženo je, kako smo to već u radu istakli, 337 kosturnih grobova i u njima je otkriveno blizu 1000 raznih arheoloških nalaza materijalne kulture Hrvata. To je tipično ranosrednjovjekovno naseobinsko groblje s inhumiranim pokojnicima (muškarcima, ženama i djecom). Po svomu arheološkom karakteru ima pogansko obilježje, kako načinom pokapanja, tako i po grobnim prilozima, što je zajednička osobitost i svih ostalih starohrvatskih grobalja toga horizonta na području Dalmatinske Hrvatske i na grobljima na susjednomu zapadnobosanskom i zahumsko-neretvanskom području, koje je su u ranome srednjem vijeku naseljavali Hrvati. Na Ždrijacu u Ninu zastupljena su četiri osnovna tipa grobova: 1. grobovi u zemljanoj raci ; 2. grobovi u zemljanoj raci s djelomičnom uporabom kamena ; 3. grobovi s kamenom grobnom arhitekturom ; 4. grobovi s drvenim ljesovima spojenim masivnim željeznim čavlima. Unutar tih četiriju osnovnih tipova grobova mogu se izdvojiti i pojedini podtipovi s razlikama u količini upotrebe kamena kao i u načinu gradnje i obliku groba. Gotovo analogan tipološki repertoar grobova zastupljen je i na ostalim starohrvatskim grobljima s poganskim načinom pokapanja na području Dalmatinske Hrvatske i šire, s većim ili manjim brojem zastupljenosti pojedinih tipova. U primitivnim drvenim ljesovima zbijenim pomoću željeznih čavala bilo je na Ždrijacu nađeno u 18 grobova, dok su na ostalim starohrvatskim grobljima toga horizonta rijetka pojava. Za navedene tipove grobova može se kazati da su to osnovni tipovi koji su bili u uporabi kod raznih naroda od vremena antike do kraja srednjeg vijeka. Nakon sažeto iznesenih podataka o tipološkoj zastupljenosti grobova na Ždrijacu treba se kratko osvrnuti i na način pokapanja, tj. na nekoliko bitnih elemenata vezanih uz ritual pokapanja pokojnika, kao što su dubina ukopa grobova u zemlju, način polaganja i položaj pokojnika u grobnoj raci, orijentacija grobova i pogrebni običaji vezani uz obred pokapanja. Svi su ti elementi pri sustavnim istraživanjima groblja na Ždrijacu bili arheološki dokumentirani. Dubina ukopa grobova u zemlju na ždrijačkom groblju bila je raznolika, a kretala se od 0, 10 m do 1, 5 m dubine, uz napomenu da se najveći broj grobova nalazio na dubini od 0, 80 do 1 m, i tu bismo dubinu mogli uzeti kao izvornu. Položaj pokojnika u grobovima bio je uobičajen i jednoznačan, kao i na ostalim ranosrednjovjekovnim grobljima na redove diljem srednje i jugoistočne Europe. Pokojnici su u grobove bili polagani na leđa s različitim položajima ruku, ponajčešće ispruženim uz tijelo. U groblju na Ždrijacu u 154 groba ruke pokojnika bile su pružene uz tijelo, u 36 grobova bile su savijene na zdjelici pokojnika, dok su u 43 groba bile različito položene. Kod pojedinih grobova jedna je ruka bila savijena na zdjelici, a druga je bila pružena uz tijelo. Položaj ruku zbog loše sačuvanosti kostura nije se mogao utvrditi kod gotovo trećine grobova. Budući da arheološka znanost još uvijek nije argumentirano objasnila značenje položaja ruku pokojnika u grobu, ni mi se nismo detaljnije upustili u elaboraciju te problematike. U većini grobova na Ždrijacu bio je pokopan samo jedan pokojnik, a bilo je grobova i s više istodobnih ukopa. U 26 grobova bila su pokopana dva pokojnika, a u dva groba po tri. Pojavu istovremenog višebrojnog ukopa osim u grobovima na Ždrijacu u Ninu, imamo registriranu u manjem broju i na drugim starohrvatskim grobljima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na tlu Dalmatinske Hrvatske, kao i na grobljima toga horizonta na ostalim područjima Hrvatske. Ta je pojava također evidentna i u nekropolama velike seobe naroda, a uobičajena je i na gotovo svim avaroslavenskim grobljima na području Karpatske kotline i Panonske nizine, kao i na brojnim slavenskim grobljima 9. stoljeća na području srednje Europe. O toj se problematici dosta raspravljalo u stručnoj literaturi, ali se nije došlo do znanstvenog općeprihvaćenog objašnjenja. Općenito se smatra da istodobni ukop dvaju ili više pokojnika ima, sva je vjerojatnost, kultno značenje, ili je uvjetovan ratnim prilikama, a možda i pojavom epidemija. Orijentacija grobova na Ždrijacu bila je istok-zapad, s glavom na zapadu i s većim ili manjim otklonom od tog pravca prema sjeveru ili jugu. Takva je orijentacija uobičajena gotovo na svim ranosrednjovjekovnim starohrvatskim grobljima kao i na ranosrednjovjekovnim grobljima na području srednje Europe. Što se tiče pogrebnih običaja vezanih uz ritual pokapanja na Ždrijacu u Ninu, oni se odražavaju na više načina, a tumače se kao poganski ritualni čini. To potvrđuju nalazi koji su imali kultnu namjenu, kao što su zemljane posude koje su na ždrijačkom groblju otkrivene u 127 grobova. U njima je nađeno 146 posuda. Gotovo sve posude bile su u cijelosti sačuvane, a samo u nekoliko grobova bile su razbijene iz ritualnih razloga, npr. u grobu 62. Kultni karakter keramike u grobovima potvrđuju posude od kojih su neke bile pokrivene kamenom pločicom ili ulomkom rimskog crijepa, a takve su posude na Ždrijacu otkrivene u pet grobova. U njima se nalazila popudbina za zagrobni život pokojnika. Kultni karakter nedvojbeno je imala i drvena vjedrica sa željeznim okovima otkrivena u grobu 167, te staklena boca i čaša iz groba 322 i čaša iz groba 310. Posebno valja istaknuti i rijetke nalaze s kultnim obilježjem, a to su recipijenti izrađeni od jelenjih parožaka iz grobova 161 i 180. Valja također spomenuti običaj da se u grob stavljaju ulomci rimskog stakla i rimskog novca, te puževe kućice koje su nađene u grobu 173 na tijelu pokojnika s uvjerenjem da ti predmeti imaju magičnu moć. Treba spomenuti i srebrni novac franačkog vladara Lotara I. (840.– 855.), otkriven u ždrijačkom grobu 62 u pokojničinim ustima u svojstvu obola. Među novcima u svojstvu obola u starohrvatskim grobovima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća zastupljeni su bizantski i franački i novci, koji su doduše veoma rijetke pojave, i to samo u grobovima višega društvenog sloja, a dovode se u vezu s bizantskim i franačkim utjecajima na razvoj kulture Hrvata toga vremena i nisu tradicija preuzeta od antičke religije, kako se to često tumači u stručnoj literaturi. Od posebnoga znanstvenog interesa je pojava djelomičnog spaljivanja pokojnika utvrđena u grobu 77. Ritualan čin predstavljaju i kamene ploče postavljene na tijelo umrloga, što je ustanovljeno u grobu 13 i 237, a također i posipavanje grobne rake sitno mrvljenim ulomcima zemljanih posuda nakon što je tijelo pokojnika bilo zasuto zemljom. Ta pojava uočena je na Ždrijacu kod gotovo jedne trećine grobova. Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu načinom pokapanja i grobnim prilozima ima pogansko obilježje, što je zajednička osobitost i kod svih ostalih starohrvatskih grobalja horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na tlu Dalmatinske Hrvatske. Grobni prilozi na Ždrijacu bilu su veoma brojni. Otkriveni su gotovo u dvije trećine grobova, što je karakteristično ne samo za ždrijačko groblje već i za ostala starohrvatska groblja s poganskim načinom pokapanja na području Dalmatinske Hrvatske kao i za slavenska groblja poganskog razdoblja diljem srednje Europe. Grobne nalaze sa Ždrijaca s obzirom na namjenu možemo podijeliti na uporabno utilitarne predmete i predmete kultne namjene. Uporabne predmete razvrstali smo na nekoliko grupa: 1– nakit i ukrasni dijelovi nošnje ; 2 – oružje i oprema konjanika ; 3 – oruđe, pribor i predmeti dnevne uporabe ; 4 – predmeti kultne namjene ; 5 – ostali nalazi kojima se nije moglo uvijek sa sigurnošću odrediti namjena. Među takve spadaju ostatci kože, tekstila i razni metalni ulomci. Tomu je kulturnom grobnom inventaru u radu posvećena detaljnija analiza koju ćemo na ovome mjestu samo najsažetije komentirati. U groblju na Ždrijacu u Ninu, kao i na ostalim starohrvatskim grobljima s poganskim načinom pokapanja na području Dalmatinske Hrvatske okvirno datiranim u 8. stoljeće i prvu polovicu 9. stoljeća, nakitni i ukrasni predmeti kojima se ukrašavalo tijelo ili odjeća bili su relativno malobrojni u odnosu na ostali grobni inventar. Među nakitnim i ukrasnim predmetima zastupljene su naušnice, prsteni, ogrlice, torkves, privjesci (medaljon i praporci), ukrasne aplike te pređice i kopče koje su imale uporabnu i ukrasnu funkciju. Naušnice su na Ždrijacu otkrivene u 22 groba. Zastupljeno je nekoliko tipova i varijanti. Obične karičice zastupljene s više varijanti otkrivene su u 20 grobova. Naušnice iz grobova 48 i 227 u tipološkom smislu svrstali smo u inačice "zvjezdolika" tipa i grozdolike naušnice s više tipoloških inačica, dok se par naušnica iz groba 104 tipološki nije mogao razvrstati. Među nakitnim predmetima znakovito je i prstenje otkriveno u 16 ženskih grobova i jednom dječjem. S tipološkog motrišta gotovo sve prstenje ima zajedničko obilježje, s tek neznatnim razlikama uočljivim u vrsti kovine od koje je izrađeno, a manje u oblicima i ukrasu. Prstenje je pretežito izrađeno od brončanog ili srebrnog lima s proširenjem na prednjoj strani, a ukrašeno je punciranim ili graviranim ukrasom s točkasto izvedenim geometrijskim ornamentom s prikazima kršćanske simbolike (križem, kristogramom i pentagramom). Prstenje sa Ždrijaca možemo na temelju grobnih cjelina, kao i cjelokupne arheološke slike grobnih nalaza okvirno datirati u 8. stoljeće do u prvu polovicu 9. stoljeća. Donja granica pojave prstenja može se okvirno smjestiti u prvu polovicu 8. stoljeća, ali bez precizne kronološke odrednice unutar tog stoljeća, dok je gornja granica određena novcem Lotara I. (840.– 855.) iz groba 62 datiranim na kraj prve polovice 9. stoljeća. Prstenje sa Ždrijaca kao i s ostalih starohrvatskih grobalja s poganskim načinom pokapanja na tlu Dalmatinske Hrvatske u kojima je analogno prstenje zastupljeno i okvirno datirano u 8. stoljeće i prvu polovicu 9. stoljeća, predstavlja bizantski import i svojom genezom vezano je uz repertoar kasnoantičkog nakita kao i netom spomenute naušnice, koji postaju omiljeni nakit ne samo višega društvenog sloja Hrvata u Dalmaciji već i kod Slavena diljem srednje i jugoistočne Europe. U repertoaru nakitnih predmeta vrijedne arheološke nalaze predstavljaju ogrlice koje su na Ždrijacu nađene u 28 grobova od kojih su samo u 15 grobova bile cjelovitije sačuvane. Ogrlice su sastavljene od desetak ili više staklenih perlica, a najveći broj perlica (preko 80 komada) imala je ogrlica iz groba 322 i ogrlica iz groba 150 na kojoj je bilo nanizano 48 perlica. Uz ogrlice izrađene od sitnih zrnaca staklene paste raznih oblika i boja zastupljene su i perlice izrađene u mille fiori tehnici kao npr. na ogrlici iz groba 326. Među raskošnije primjerke ogrlice sa Ždrijaca spadaju i ogrlice s tzv. mozaičnim perlama s očima (Mosaikaugenperlen), otkrivene u grobovima 108, 150, 159 i 311 i s perlicama s reljefnim ili oslikanim očima (Kreisaugenperlen) iz groba 226. Ogrlice sa Ždrijaca uklapaju se tipološki i kronološki u repertoar ženskog nakita koji je u dugoj uporabi od antičkih vremena do kraja srednjeg vijeka i koji je široko rasprostranjen diljem Europe kod raznih naroda, a karakterističan je kod Slavena srednje i jugoistočne Europe. Kod Hrvata ta vrsta ogrlica zastupljena je u grobovima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na području Dalmatinske Hrvatske, gdje predstavlja import iz mediteransko-bizantskih radionica ili radionica nakita karolinškoga kulturnog kruga koje su značajano utjecale na razvoj materijalne kulture Hrvata u ranom srednjem vijeku, što se zorno očitava i na kulturnomu grobnom inventaru na Ždrijacu. Uz brojne ogrlice na Ždrijacu je otkriven i jedan torkves u trojnomu starohrvatskom grobu 322, u kojem je bila pokopana obitelj hrvatskog dostojanstvenika (muškarac, žena i dijete). Na djetetovom vratu nalazio se torkves. Torkves spada među reprezentativni nakit poznat još od prapovijesnih vremena, zastupljen je u nakitu antike, a karakterističan je nalaz u bogatim grobovima Prvog avarskog kaganata. U starohrvatskim grobovima s poganskim načinom pokapanja na području Dalmatinske Hrvatske torkvesi su zastupljeni u bogatijim ženskim grobovima, a posebno je arheološki znakovit starohrvatski grob 41 otkriven uz župnu crkvu sv. Asela u Ninu, u kojem su uz raskošan srebrni i zlatni ženski nakit (naušnice, prstenje) bizantske provenijencije otkrivena i dva srebrna torkvesa. Naime, to je nakit kasnoantičkih, odnosno mediteransko-bizantskih zlatarskih radionica, koji zajedno s luksuznim i srebrnim i zlatnim naušnicama, karičicama, zvjezdolikim i grozdolikim naušnicama i prstenjem od brončanoga, srebrnog i zlatnog lima predstavlja garnituru ženske nošnje u grobovima uglednih Hrvatica. Od nakitnih predmeta s groblja na Ždrijacu posebnu pozornost zavrjeđuje lijevani brončani privjesak (medaljon) iz ženskoga groba 216 na kojem su s obiju strana u plitkom reljefu heraldički prikazane shematizirane dvije, a možda i tri ljudske figure. U literaturi se taj ikonografski prikaz pokušava protumačiti kao prikaz Svetog Trojstva, koje se u karolinško vrijeme osobito štovalo u Europi. Međutim, takvo tumačenje ikonografskog prikaza na medaljonu koji nije dovoljno čitljiv teško je prihvatiti. Medaljon po svome stilskom obilježju nedvojbeno pripada zapadnoeuropskomu kulturnom krugu i okvirno se može datirati na kraj 8. i početak 9. stoljeća. Među ukrasnim predmetima sa Ždrijaca treba spomenuti i brončane praporce otkrivene u dva groba, jedan u dječjem grobu 122 i dva u trojnom grobu 322. Ti osebujni ukrasni predmeti krasili su obuću ili odjeću, kako nam to potvrđuju spomenuti nalazi sa Ždrijaca. Unikatni ukrasni nalaz sa Ždrijaca predstavlja lijevani, brončani i na vatri pozlaćeni križić iz dječjeg groba 324. Bliske analogije za križić apliku sa Ždrijaca nalazimo samo na dva lokaliteta s područja Češke. Jedan križić aplika nađen je uz petu otkrivenu crkvu u Mikulčicama, tj. na najznačajnijemu velikomoravskom lokalitetu i u središtu Velikomoravske države, i to u predvelikomoravskom horizontu 7. i 8. stoljeća. Drugi, tipološki identičan ali fragmentaran križić otkriven je u dječjem grobu 71 uz crkvu sv. Petra na lokalitetu Budeč, u sekundarnoj uporabi kao privjesak na ogrlici. Križić iz Mikulčica Poulík pripisuje krugu tzv. poslijeavarskog stila srednjeg Podunavlja koji se oblikovao na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće. Križić je, po Poulíku produkt domaćih radionica i predstavlja izniman arheološki nalaz velikomoravskog horizonta. Iznesene analogije ne omogućuju nam, na žalost, određenije arheološke zaključke u svezi sa ždrijačkim križićem, već nas samo šire upućuju na podrijetlo i vrijeme uporabe tog unikatnog ukrasnog predmeta religioznog karaktera. Taj nalaz još je jedan od arheoloških dokaza o širenju kršćanstva preko franačkih misionara krajem 8. i početkom 9. stoljeća kod Dalmatinskih Hrvata. Osim križića aplike treba spomenuti i dvije brončane lijevane kalotaste aplike od kojih je jedna nađena u grobu 324 zajedno s križićem, a druga u grobu 322, u kojemu je pokopana obitelj hrvatskog dostojanstvenika. Ždrijačke ukrasne aplike na temelju grobnih cjelina u kojima su pronađene i iznesenih analogija sa šireg europskog područja mogu se datirati na kraj 8. i početak 9. stoljeća. Pojava tipološki analognih ukrasnih predmeta u europskoj literaturi pripisuje se tzv. Blatnica-Mikulčice horizontu kasnoavarske kulture završnoga 8. stoljeća. Nalazi takvih aplika u starohrvatskim grobovima na tlu Dalmatinske Hrvatske, osim na Ždrijacu, registrirani su na više lokaliteta, ali bez popratnih podataka, pa ih je teško sa sigurnošću argumentirano znanstveno vrjednovati. Pojava tih ukrasnih predmeta može se objasniti samo u kontekstu povijesnih zbivanja. To je vrijeme nakon sukoba Avara s Francima, koji nastoje učvrstiti svoje granice, poradi čega dolazi do miješanja i pomicanja avaroslavenskog stanovništva na graničnim područjima franačke države u koje spada i Dalmatinska Hrvatska. Iz tih razloga nije isključeno da su upravo te povijesne okolnosti uvjetovale pojavu tih aplika kao i drugih ukrasnih predmeta, kao što su dijelovi lijevanih pojasnih garnitura koje se s pravom mogu, kao i kalotaste aplike, smatrati avarskim kulturnim dobrom. Nalazi oružja u groblju na Ždrijacu pružaju izvorne arheološke podatke o naoružanju i opremi starohrvatskoga konjanika ratnika i pješaka tijekom 8. i u prvoj polovici 9. stoljeća. To oružje i oprema konjanika i pješaka bili su uglavnom karolinškog tipa. Od oružja zastupljen je dvosjekli mač (spatha) otkriven u grobu 322, listoliko koplje i koplje s krilcima, 23 komada kraćih bojnih noževa i više tipova željeznih vrhova strijela kojih je u 12 grobova pronađeno 23 komada. Od konjaničke opreme u šest grobova otkriveno je šest pari ostruga s garniturama za zakopčavanje i jedna pojedinačna ostruga iz groba 74. Ostruge su zastupljene u nekoliko tipoloških varijanti i sve su karolinškog tipa, te nedvojbeno predstavljaju značajan doprinos za proučavanje karolinških ostruga na području Dalmatinske Hrvatske, gdje ih je dosada nađeno više od stotinu komada. S obzirom na relativno velik broj nalaza ostruga karolinškog tipa na području Dalmatinske Hrvatske i na susjednom zahumsko-neretvanskom području nameće se pitanje jesu li sve te ostruge izravan karolinški import ili su one lokalne izrađevine domaćih radionica nastale po karolinškim uzorima kao posljedica franačkog kulturnog utjecaja na razvoj materijalne kulture Hrvata kasnog 8. i prve polovice 9. stoljeća koji se odražava i na širem planu arheološke i kulturno-spomeničke baštine. Na to pitanje teško je dati decidiran i znanstveno potkrijepljeni odgovor. No, unatoč tome može se ipak sa sigurnošću utvrditi da manji broj kronološki najstarijih luksuzno izrađenih ostruga s područja Dalmatinske Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine predstavlja izravan import iz karolinških radionica. To su primjerci ostruga iz grobova starohrvatskih ratnika i dostojanstvenika iz lokaliteta Crkvina u Biskupiji kod Knina, zatim ostruge iz Morpolače kod Skradina, iz Sultanovića kod Bugojna i utvrde u Vrbljanima na izvoru Sane u zapadnoj Bosni. Naime, spomenute je nalaze znanstveno argumentirano obradio Zdenko Vinski u svojim radovima citiranim u ovoj radnji. Postoji problem domaćih radionica u kojima bi se izrađivalo konjaničko oružje i oprema (mačevi, koplja, ostruge s priborom za zakopčavanje) po karolinškim uzorima, koji zahtijevaju zanatski složene tehnološke postupke izrade. Zbog toga još uvijek valja smatrati izradu tih predmeta u domaćim radionicama otvorenim problemom, jer dosadašnje tumačenje te problematike nije argumentirano potkrijepljeno u stručnoj literaturi. Ostruge otkrivene u starohrvatskim grobovima na Ždrijacu, budući da su nađene u sustavno istraženim grobnim cjelinama, vrijedan su znanstveni doprinos daljnjem osvjetljavanju konjaničke opreme karolinškoga kulturnog obilježja dalmatinskih Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zanimljive i brojne grobne priloge predstavljaju npr. oruđe i pribor i razni drugi predmeti dnevne uporabe. Među tim nalazima najbrojnije su zastupljeni željezni noževi dužine od 8 do 20 cm koji su bili u funkciji pribora, a služili su za svakodnevnu uporabu. Takvih je noževa u grobovima na Ždrijacu nađeno 170 komada, a zastupljeni su bili u muškim, ženskim i dječjim grobovima. To su tipološki vrlo jednostavni noževi s ravnim hrptom, sječivo im se gotovo uvijek neznatno savija prema vrhu, a svi imaju trn za nasad drvene drške. Neki su imali drvene, kožne ili platnene korice, a manji broj imao je metalne okove korica sa zakovicama kakvi su otkriveni u grobovima: 15, 70, 112, 145 i 312. Posebno valja spomenuti željezne noževe britve koji su na Ždrijacu nađeni u pet muških grobova. Sklopivi noževi (britve) spadaju u relativno rijetke grobne nalaze u starohrvatskim grobljima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća, a relativno česti su nalazi u ranosrednjovjekovnim slavenskim grobljima na tlu srednje Europe. Najbrojnije su zastupljeni u horizontu velikomoravskih nekropola na području Češke i Slovačke. Britve su karakteristični nalazi i u merovinškim nekropolama 7. i 8. stoljeća kao i u franačkim te u drugim germanskim grobljima ranoga srednjeg vijeka. Njihova pojava na Ždrijacu, kao i na ostalim starohrvatskim grobljima 8. i prve polovice 9. stoljeća, nedvojbeno je rezultat franačkog utjecaja koji se odražava na oružju i opremi ratnika konjanika, na liturgijskim i ukrasnim pa tako i uporabnim predmetima kao što su željezne britve. Među uporabnim predmetima zastupljena su i željezna kresiva s kremenjem koja su poslije noževa najbrojniji grobni prilozi na Ždrijacu gdje je nađen 41 komad, a bilo ih je puno više, međutim, korozijom su uništena, što potvrđuju nalazi kremenčića u pojedinim grobovima bez kresiva. Željezna kresiva iz groblja na Ždrijacu izvorna su arheološka građa za tipološko i kronološko vrjednovanje te vrste nalaza starohrvatske materijalne kulture ranog razdoblja, koja se dosada nije mogla arheološki vrjednovati zbog nedovoljnog broja dokumentiranih nalaza i nedovoljne istraženosti starohrvatskih grobalja ranog horizonta na tlu Dalmatinske Hrvatske. Od oruđa treba spomenuti željezni srp iz muškoga groba 57. Srp sa Ždrijaca, kao i ostale malobrojne nalaze toga zemljoradničkog oruđa u starohrvatskim grobljima s poganskim načinom pokapanja, teško je uže datirati ako su nađeni izvan grobnih cjelina. Posebnu znanstvenu pozornost zaslužuju željezna šila (?) koja su u domaćoj stručnoj arheološkoj literaturi bila gotovo nepoznata, tek kad je autor ovoga rada objavio te alatke sa Ždrijaca, one su po prvi puta su registrirane u domaćoj literaturi. U cijelosti sačuvana željezna šila nađena su na Ždrijacu u 12 muških grobova, dok su u 10 grobova registrirana u fragmentima. Osim na Ždrijacu, takva su šila otkrivena gotovo na svim starohrvatskim grobljima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na području Dalmatinske Hrvatske. Ona su kasnoantičko kulturno dobro koje su Hrvati izravno preuzeli od autohtonog pučanstva, i možemo ih smatrati specifičniim prilozima karakterističnim samo za starohrvatske grobove ranog horizonta na području Dalmatinske Hrvatske. Među uporabnim predmetima na Ždrijacu su otkriveni i kameni brusovi u četiri muška groba i jednom dječjem. Brusovi spadaju u rijetke grobne nalaze ne samo u starohrvatskim grobljima ranog horizonta već i na ranosrednjovjekovnim slavenskim nekropolama diljem srednje Europe. Najbrojnije su zastupljeni u značajnijim velikomoravskim grobljima na tlu Češke i Slovačke, dok su na ranosrednjovjekovnim slavenskim grobljima u zapadnoj Mađarskoj, Austriji i Bugarskoj dosta rijetki. Među unikatne nalaze ne samo na Ždrijacu već i na starohrvatskim grobljima horizonta 8. i prve polovice 9. stoljeća na tlu Dalmatinske Hrvatske spadaju dva željezna ključa iz muškog groba 160. Karakteristični su nalazi u ždrijačkim grobovima i pršljenovi (utezi vretena za predenje) otkriveni u šest ženskih grobova i u jednomu dječjem. Pršljenovi su registrirani i na svim starohrvatskim grobljima ranog horizonta, a zastupljeni su i na starohrvatskim grobljima kršćanskog razdoblja. Rijetki nalazi su i koštani češljevi pronađeni na Ždrijacu u tri ženska groba, a registrirani su i na još nekoliko starohrvatskih grobalja s poganskim načinom pokapanja na tlu Dalmatinske Hrvatske. Češljevi iz starohrvats

Nin; Ždrijac; rani srednji vijek; starohrvatsko groblje

nije evidentirano