hrvatski

Ekspresionistička dionica u opusu kipara Jurja Škarpe

Pojava kiparskog djela Jurja Škarpe ranih dvadesetih godina, dijelom je u stručnoj javnosti i kritici prepoznata kao novina, a većinom kao neprihvatljivo zanemarivanje anatomije i proporcija u figurativnoj plastici. Škarpini kiparski deformiteti i iščašenja nerijetko su smatrani neukošću, a psihološke ekscitacije kao nedostatak dobrog ukusa. Škarpino djelo se u ovom radu, ne zanemarujući evidentne nedostatke i torzičnost pojedinih „ nezavršenih“ faza, afirmira kao prva pojava ekspresionizma u skulpturi oslobođena simbolizma, secesije i literarnih predložaka, svojstvenih domaćem ekspresionizmu u njegovim začecima (posebice onom viđenom na izložbama Proljetnog salona). Ekspresionistička dionica u Škarpinu nevelikom opusu, mada je dio kritike ocijenio dijelom koji je ispod razine kiparovih stvarnih mogućnosti, značajna je kao izdvojena i u domaćoj praksi neusporediva ekspresionistička praksa, upravo po svojoj „ sirovosti“ i primordijalnosti iskazivanja uzburkanih osjećanja straha, srdžbe, nasilja, histerije, kako su i naslovljena pojedina djela. Donose se i usporedbe s pojedinim u vremenu srodnim ekspresivnim rješenjima Ivana Meštrovića i Marina Studina, te udaljenije komparacije s kiparima France i Tone Kraljem, Ernstom Barlachom, Antoineom Bourdelleom, te problematizira teza o Škarpi kao začetniku kritičkog realizma u nas prije pojave grupe Zemlja.

Juraj Škarpa; kiparstvo; modernizam; ekspresionizam; secesija; Ivan Meštrović

nije evidentirano