hrvatski

Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu

Brojni spomenici srednjovjekovne sakralne arhitekture na otoku Pagu vrijedno su svjedočanstvo o razvijenosti srednjovjekovnog graditeljstva ne samo Paga, već i šireg zemljopisnog prostora. Nažalost, tek nekolicina tih građevina ostala je u funkciji do danas. Najvećim dijelom te su crkve danas ruševine, a velik ih je broj potpuno nestao. Ipak, na osnovu sačuvanog, te podataka što ih otkrivaju arhivski spisi, moguće je donekle rekonstruirati sliku bogatstva graditeljske djelatnosti rečenog razdoblja, te neke uzuse u načinu gradnje, pa i određene stilske pomake u razvoju. Već u ranokršćansko doba, te tijekom ranog srednjeg vijeka, sagrađeno je na Pagu nekoliko crkava, od kojih su neke (Sv. Jerolima u Vlašićima, Sv. Marije Stare u Starom Gradu, Sv. Nikole u Povljani, Sv. Jurja poviše Paga, Sv. Jurja u Smokvici, Sv. Petra na Prosiki) ostale u funkciji i kasnije. No pravi procvat graditeljske djelatnosti odvija se krajem 13. i tijekom 14. stoljeća, kada je sagrađen velik broj manjih crkvica uz poljske posjede i solane, te crkava u samom gradu. Od brojnih sakralnih građevina sagrađenih krajem 13. i u prvoj polovini 14. stoljeća, najveći dio onih koje se nalaze na jugoistočnom dijelu otoka pripada karakterističnom tipu jednobrodne pravokutne crkve skromnih dimenzija, s polukružnom apsidom, presvođene poluvaljkastim svodom ojačanim pojasnicom što se oslanja na bočno postavljene pilastre. Pripadnost takvom tipu pokazuju ruševni ostaci crkava Sv. Mihovila kod Gorice, Sv. Martina u Staroj Povljani, Sv. Nikole na Punti Paga, te najljepše od svih, Crkvice Sv. Vida na brdu iznad Kolana. Za crkve pak Sv. Andrije i Sv. Ivana kod solana, Sv. Martina u Starom Gradu, Sv. Kuzme i Damjana u Starom Gradu i Sv. Grgura kod Starog Grada, nije moguće, zbog slabog stanja očuvanosti, utvrditi pripadnost istom tipu, no sačuvani ostaci ukazuju na sličnu koncepciju. Na sjeverozapadnom dijelu otoka iz rečenog su razdoblja sačuvani ostaci crkava Sv. Kristofora kod Stare Novalje, Sv. Jurja u Caskoj, Sv. Vida u Vidasovim Stanovima, Sv. Ivana kod Jakišnice, Sv. Martina na vrhu punte Luna i Sv. Andrije kod Novalje. Za razliku od onih na jugoistočnom dijelu otoka, ove crkvice ne iskazuju ni tipološko ni stilsko jedinstvo, a dvije sagrađene ne poluotoku Lunu, koji je bio u vlasništvu Rabljana (Sv. Vida i Sv. Ivana), stilski su naprednije od istovremenih građevina na drugim dijelovima otoka. No najveći broj sakralnih građevina s kraja 13. i iz prve polovine 14. stoljeća sasvim je nestao (ili su kasnije u potpunosti pregrađene), te nam je poznat tek na osnovu arhivskih vijesti. To su crkve Sv. Ambroza, Sv. Andrije, Sv. Frane, Sv. Jurja, Sv. Križa, Sv. Margarite i Sv. Mateja u Starom Gradu, Sv. Mavra na Barbatu, Sv. Kvirina kod Paga, Sv. Eufemije i Sv. Stjepana kod solana, Sv. Mavra u Dinjiškoj, Sv. Križa u Staroj Vasi, Sv. Katarine u Novalji, te Sv. Ante u novaljskom polju. Početkom 14. stoljeća sagrađena je i velika Zborna crkva Sv. Marije u Starom Gradu u jednostavnim oblicima zrele romanike, čak pomalo rustično (uslijed oskudnosti sredstava). Njezin siromašan asketski izgled donekle je promijenjen koncem 14. stoljeća, kada je porušeno staro i sagrađeno novo pročelje, ukrašeno reljefima zadarskog skulptora Pavla iz Sulmone. No preseljenjem Pažana u novi Pag i gradnjom nove Zborne crkve, Crkva Sv. Marije u Starom Gradu gubi svoju važnost. Ipak, zahvaljujući tome što je kasnije pripala franjevcima, koji su uz nju nadogradili i samostan, ostala je u funkciji sve do danas. Spomenici sakralne arhitekture iz druge polovine 14. stoljeća nešto su malobrojniji, ali jednako loše sačuvani kao i oni iz ranijeg razdoblja. Kao ruševine su sačuvani ostaci crkava Sv. Kristofora na Punti Barbata, Sv. Ante u Starom Gradu, Sv. Marije kod Stare Novalje, Sv. Marije Magdalene u Bošani, Sv. Katarine u Pagu, Sv. Jakova u Starom Gradu i Sv. Duha kod Kolana. U najvećem broju te građevine pokazuju tipološke razlike u odnosu na spomenike prethodnog razdoblja, koje se očituju u povećanim dimenzijama, gubljenju svoda, te nešto brižljivijoj tehnici zidanja, no zadržavaju polukružne apside i tehniku zidanja uslojenim tesanicima karakterističnu za romanički slog. I iz tog se vremena velik broj crkava nije sačuvao: Sv. Tome u Košljunu, Sv. Bartula u Zametu, Sv. Krševana, Sv. Lucije i Sv. Nedjeljice u Starom Gradu, te Sv. Jelene kod Prosike. Tijekom 15. stoljeća graditeljska se aktivnost koncentrira na područje novoga Paga. Tek nekoliko crkvica podignuto je u manjim mjestima i na poljskim posjedima. Dvije od njih (Sv. Marije u Metajni i Sv. Jerolima kod Kolana) sačuvane su u izvornom obliku te su i danas u funkciji, dvije su ruševine (Sv. Trojstva kod Paga i Sv. Bartula kod Dinjiške), dok je jedna iz temelja pregrađena (Sv. Luke u Kolanu). U samom Pagu sagrađeno je tijekom 15. stoljeća pet crkava. Crkvica Sv. Jakova porušena je 1903. godine, te o njenom izgledu svjedoči tek jedna panoramska fotografija. Dominikanski samostan i Crkva Sv. Ante pregrađeni su u profane funkcije, te znatno oštećeni. No, na osnovu ostataka, te sačuvanih nacrta s početka prošlog stoljeća, poznat je izgled i crkve i samostana. Crkva Sv. Frane sačuvana je u potpunosti i još je u funkciji, no sasvim su nestale samostanske zgrade koje su se nekada uz nju nalazile. Crkva pak Sv. Jurja više nije u sakralnoj funkciji, ali je gotovo u potpunosti sačuvana. Sve ove tri građevine predstavljaju jednostavne tipove provincijskog gotičkog graditeljstva - izdužene jednobrodne građevine s pravokutnim apsidama. Crkva Marijinog Navještenja i ženski benediktinski samostan i danas su u funkciji. Sama crkva, s rebrasto presvođenom apsidom i bočnom kapelom, te bogatom arhitektonskom dekoracijom, lijep je primjer zrelog gotičkog graditeljstva. Zborna crkva Sv. Marije, nesuđena paška katedrala, najznačajniji je spomenik sakralne arhitekture na otoku, važan i u širim okvirima. Sagrađena po ugledu na ostale dalmatinske katedrale, pa stoga po prostornoj koncepciji bliska romaničkim rješenjima, predstavlja spoj gotičkih i renesansnih elemenata. Dugotrajnost gradnje i izmjena nekoliko graditeljskih grupa (zadarski graditelji, braća Pavao i Juraj Dimitrov, šibenski graditelji iz kruga Jurja Dalmatinca, te korčulanski majstori Marko Andrijić i Nikola Alegreti) dale su ovoj građevini pečat raznolikih likovnih iskustava i orjentacija, sretno uklopljenih u jedinstvenu koncepciju. Podaci o preko pedeset kasnosrednjovjekovnih sakralnih građevina na jednom otoku gotovo sami za sebe govore o duhovnoj klimi vremena i prostora, no sve te crkve (i one sačuvane i one kojih više nema) orjentiri su za bolje poznavanje prošlosti Paga. Ma koliko skromne i likovno neizrazite u smislu određenih stilskih kategorija, upravo paške crkve predstavljaju najcjelovitiji segment kasnosrednjovjekovne arhitekture na području Sjeverne Dalmacije, pravo ogledalo vremena i načina življenja, a naglašena estetika pojedinih segmenata tog graditeljstva obvezuje na daleko aktivniji pristup u čuvanju tih spomenika. Profano graditeljstvo, pogotovo ono iz ranijih razdoblja srednjeg vijeka sačuvano je na Pagu u znatno skromnijem obimu od sakralnog. Iz vremena ranog srednjeg vijeka bilježimo tek par ostataka ranobizantskih utvrda iz Justinijanova doba. Međutim, slično kao i kod sakralnih građevina, do znatnog povećavanja graditeljske aktivnosti dolazi tijekom kasnog srednjeg vijeka. To je vrijeme u kojem su na Pagu gotovo u potpunosti izgrađena dva grada, dakle velik broj kuća najrazličitijeg izgleda, od skromnih drvenih koliba do pravih palača. Također, u vezi s osnovnom privrednom orijentacijom, sagrađena su brojna skladišta za sol, koja su svojom veličinom i solidnošću gradnje često nadmašivala stambene zgrade. I konačno, znatna je pažnja posvećena fortifikacijskim građevinama, koje su u ta nemirna vremena trebale pružiti osjećaj sigurnosti. Po svojoj prirodi u funkciji svakodnevnog života, djela profane arhitekture uvijek su bila neposrednije vezana s ljudskim življenjem, mijenjala se s njim i stradavala kao žrtve životnih promjena. Znatno više nego spomenici sakralne arhitekture, bila su pregrađivana, prilagođavana novim prilikama i uvjetima, a i znatno lakše rušena. Na otoku Pagu sačuvana su i dva izuzetna spomenika srednjovjekovnog urbanizma. Stari Grad, koji je nastao i prestao postojati u srednjem vijeku, jedinstven je upravo po tome što je prekidom kontinuiteta sačuvao isključivo srednjovjekovne gradnje, po čemu je svojevrstan pandan antičkoj Saloni. Nažalost, strahovito je razrušen, a nije niti sustavno istraživan, no brojni ostaci zidova još svjedoče o nekadašnjoj razvijenosti. Novi Pag, sagrađen planski tijekom druge polovine 15. stoljeća na dotad pustom mjestu, jedan je od najambicioznijih urbanističkih poduhvata na istočnoj obali Jadrana od završetka antičkog doba do najnovijeg vremena. U njegovoj su gradnji sudjelovali brojni majstori iz Zadra i Šibenika, pa čak i Korčule. Među njima posebno mjesto zauzima Juraj Dalmatinac, najznačajnija umjetnička ličnost u Dalmaciji, koji je preko svojih suradnika i učenika imao udjela u svim značajnijim gradnjama u gradu. U svojoj ukupnosti, spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu skroman su, ali izuzetno vrijedan prilog hrvatskoj kulturnoj baštini. Po svojim se odlikama te građevine uklapaju u opće tijekove umjetničkih kretanja u Dalmaciji, te predstavljaju integralan, a ponekad i reprezentativan dio graditeljstva šire regije.

Srednji vijek; Arhitektura; Pag

nije evidentirano