hrvatski

Kosta Strajnić i ideja nacionalnog stila u umjetnosti

Rad razmatra djelovanje umjetničkog kritičara i publiciste Koste Strajnića pred Prvi svjetski rat, tijekom rata i u međuratnom razdoblju. Strajnić tada pristaje uz nacionalno-romantičnu struju naše moderne umjetnosti koja kroz djelovanje udruženja Medulić i Ivana Meštrovića propagira ideju nacionalnog stila ili rasnog izraza, koju je moguće provesti na političkoj i kulturnoj podlozi jugoslavenskog ujedinjenja. Suprotstavljajući se ideji da umjetnost može biti anacionalna, smatra gotovo cjelokupnu umjetnost do pojave Meštrovića, stranim uplivom i perifernom imitacijom. Također ističe da „kada se traži nacionalna umjetnost, traži se u prvom redu originalna umjetnost“ (K.S.). Strajnićevo dokazivanje da smo na samom pragu stvaranja velikog stila s obilježjima svih južnoslavenskih naroda, potkrijepljeno je kroz kiparske fragmente i arhitektonski koncept Meštrovićeva Vidovdanskog hrama. Rad sustavno prati razvoj Strajnićeve ideje o umjetnosti nacionalnog izraza, problematizirajući neke njegove idealistične i propagandističke postavke, te kontrastirajući Strajnićeve ideje s onim njegovih istomišljenika i oponenata. Također se naglašava paradoks da i Strajnić, kao protivnik austrijske državne ideje, zagovara upravo stilove secesije, simbolizma i monumnentalizma, poniklih u mrskom političkom okruženju Monarhije, misleći da je to naš nacionalni stil, a ne kultura političkog neprijatelja. Povlači i razdjelnica između Strajnićeva preddubrovačkog razdoblja i nakon dolaska u Dubrovnik 1928. godine, kada kritičar sve manje zagovara programatski nacionalizma i simbolistički monumentalizam Medulića i Meštrovića, a sve više odjeke plenerizma i impresionizma koji se sugestivnije nameću već u drugom desetljeću među zagovornicima i nasljedovateljima „čistoga slikarstva“ tzv. hrvatske škole u Münchenu.

Kosta Strajnić, Vidovdanski hram, Ivan Meštrović, jugoslavenski nacionalizam, Dubrovnik

nije evidentirano