hrvatski

Književno breme "našega" tovara

Rad polazi od analize religijski i kulturološki uvjetovanih predrasuda prema figuri magarca koje su posredno utjecale na stereotipno književno predstavljanje magarećeg lika. Dva se književna stereotipa učestalo vezuju uz lik magarca – magareća prerušavanja i magareće metamorfoze. Stereotipno prerušavanje razvijeno u basni (Ezop), kasnije je uglavnom u funkciji književnih alegorija (Lewis, Orwel) u kojima se animalističkim pogledom na svijet nerijetko prenose sociološki i kulturološki opterećene poruke. Metamorfoza ili pomagarčenje tematski otvara i pitanje identiteta i razvojna puta kojim književni lik prolazi, od grijeha i kazne do iskupljenja (Apulej). Funkcionalno, liku je magarca gotovo uvijek dodijeljena uloga snižavanja, tj. prevođenja s visokog i duhovnog na tjelesno i nisko, što ga vezuje uz parodije i književne travestije ("Fauvel", Cervantes, Shakespeare). Lik tovara u hrvatskoj književnosti prešao je književni put od jednostavne frazeološke do složenije simboličke razine. Dok se u Držićevoj "Tireni" slika tovara vezuje uz uvredljivu psovku ili poslovicu koja odražava predrasude o gluposti i obijesti, slojevito intertekstualno čitanje koje nudi "Plač Marka Koćine o izgubljenju tovara u Zavalatici" Augustina Draginića, kao i alegorijski epilij "Pad s tovara" Antuna Kaznačića, otkriva složenije razine funkcioniranja tovarećeg lika, pretežito u funkciji snižavanja i parodiranja žanra. Na kraju rada daje se osvrt na naturalističku novelistiku Marka Uvodića i crtice iz splitske književnosti u kojima je tovar sivac postao simbolom izgubljene težačke prošlosti toga grada. Dok u povijesnim "magarećim" žanrovima magarac ima vlastiti glas da bi govorio umjesto čovjeka o ljudskim problemima i tako posredno predstavljao ljudsko biće, u Uvodićevoj naturalističkoj novelistici, magarcu se oduzima književni glas, te ga u tekstu zastupa autorski pripovjedač. Time se, međutim, obogaćuje metaforički potencijal magarećeg lika – Uvodićev je tovar sivac obespravljeno biće koje, ne govoreći o sebi ni u svoje ime, nijemom i gotovo metafizički uzvišenom patnjom demonstrira bestijalnost čovjeka.

književni stereotip, magarac, metamorfoze, parodija, travestija

nije evidentirano