hrvatski

Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O načinima legitimiranja društvenih nejednakosti

U članku je najprije riječ o počecima priznavanja pred kraj druge Jugoslavije postojanja neuklonjivih društvenih nejednakosti, čime su nastupili prvi ozbiljni simptomi napuštanja ideologije društvene jednakosti i socijalizma u cjelini. Pored toga, nacionalistička mobilizacija poslužila je kao poluga za restauraciju kapitalizma, kao tipičnog klasnog društva. U nastavku članka ukratko su opisana dva poslijeratna razdoblja strukturiranja društvenih šansi u društvima Zapadu, a dijelom i na Istoku. Prvo razdoblje protječe u znaku egalitarnih tendencija, što se izražava u porastu popularnosti kritičkih i radikalnih pravaca u društvenim znanostima. Drugo razdoblje, koje traje i danas, odvija se u suprotnom smjeru, što se izražava u porastu važnosti socijaldarvinizma kao diskurzivnog temelja niza znanosti. Idući i najveći dio članka posvećen je pokušaju objašnjenja trajnosti društvenih nejednakosti, pri čemu se ističe neiscrpnost Rousseauova pitanja o porijeklu društvenih nejednakosti. U današnjoj potrazi za odgovorom na to pitanje, uočljive su izvjesne sličnosti između (neo)evolucionizma i (neo)marksizma. Iako je već Marx isticao sukladnost svojeg poimanja klasnih borbi u povijesti i Darwinova poimanja borbi za opstanak u prirodi, ali je uzimao u obzir i razlike (između prirodne evolucije i ljudske povijesti), zaključak o istovrsnosti njihovih poimanja nameće se na temelju zapažanja o neprestanom poražavanju proletarijata u vjekovnim borbama s tlačiteljima, što se zbiva i danas u epohi neoliberalnog globalnog kapitalizma. Razmatrajući općenito drukčije mogućnosti ishoda borbi za pravednije društvo, autor članka smatra da one postoje kroz dva međusobno povezana uvjeta. Prvi je uvjet povezivanje teorije i prakse liberalizma i socijalizma u cilju uspostavljanja ravnoteže između mehanizama individualne slobode i natjecanja, na jednoj, i socijalne osjetljivosti ili solidarnosti, na drugoj strani. Drugi je uvjet izgradnja svjetske demokratske države. Njen bi politički interes i djelokrug upravljanja neutralizirali ključni koncept (i mehanizam samoreprodukcije) socijaldarvinizma – inclusive fitness. Potonje naprosto znači favoriziranje „vlastite“ skupine na račun ponižavanja ili isključivanja druge. U društvu s vladom koja upravlja globalno, podjela na „vlastite“ i „tuđe“ dijelove svijeta – podjela čije se granice danas suviše često pomiču tamo-amo uslijed neuračunljivosti širenja i sužavanja tržišta te nicanja ratnih požara, proizvodeći permanentno hobsovsko „prirodno stanje“ – ustupila bi mjesto upravljačkoj mudrosti i radu sviju za sve.

društvena (ne)jednakost; socijalizam; kapitalizam; relegitimiranje nejednakosti; egalitarni sindrom; izvrsnost; socijaldarvinizam; svjetska demokratska država i društvo.

nije evidentirano