Širitelji vjere i kulturni identiteti u XVII. i XVIII. stoljeću (CROSBI ID 180121)
Prilog u časopisu | izvorni znanstveni rad
Podaci o odgovornosti
Mrdeža Antonina, Divna
hrvatski
Širitelji vjere i kulturni identiteti u XVII. i XVIII. stoljeću
U članku se propituje učinak širenja različitih kršćanskih vjeroispovijesti na razvijanje ideje o široj kulturnoj pripadnosti Hrvata nakon 1622. godine – poslije osnivanja Congregatio de propaganda fide. Pisma i dedikacijske poslanice čija je tema promidžba vjere i vjerskoga dijaloga iz starije hrvatske književnosti XVI. i XVII. stoljeća zanimljiva su građa za istraživanje predodžbi o vjeroispovijesti, jeziku i rodu kao vezanim elementima kulturnoga i nacionalnoga predliberalnog identiteta. Ideja o njegovanju zajedništva kultura vjeroispovijesti intenzivirala se na jugoistoku Europe ponajprije u sklopu djelovanja vjerskih aktivista u vrijeme borbe za prevlast protestantizma nad katolicizmom (o čemu čitamo u dedikacijskim predgovorima Antuna Dalmatina i Stipana Konzula Istriana), a poslije i obratno, u djelovanju katoličke obnove. Zasadu Luterove reforme o nužnosti čitanja Sv. Pisma na vernakularu prihvatili su i protureformatori, što je potaknulo prevoditeljsku djelatnost na narodnim jezicima radi olakšana širenja ideja na što obuhvatnijem području. Razmišljanja aktivista u dedikacijskim poslanicama i epistolografiji pokazuju da postoje eksplicirani ideološki konstrukti jedinstva jezika u nekoliko varijanti: prvo, hibridan jezik zasnovan na živim govorima (hrvatskoga i bosanskoga kakav je sastavio Stjepan Drenoci za diplomatsku misiju A. Possevina u Rusiji ; standard sastavljen od različitih hrvatskih govora kakav su, s manjim varijantama u zamisli, predlagali Aleksandar Komulović i Matija Matulić Alberti ; drugo, hibridan književni jezik zasnovan na staroslavenskom i ruskom jeziku prema Levakovićevu projektu, koji potom purificira Mate Karaman ; treće, hibrid hrvatskoga, staroslavenskoga i ruskog jezika kakav predlaže Juraj Križanić ; četvrto, uzimanje živog govora kao osnovice (dubrovačka štokavština koju predlaže Bartul Kašić s mogućnošću umetanja osobina različitih govora ili pak bosanski govor kao "lingua mater" svim slavenskim jezicima - prema poimanju Dubrovčanina Stjepana Ružića). Unatoč snažnom zajedničkom političkom interesu za ujedinjenje katolika i pravoslavnih u borbi protiv Osmanlija, predmnijevanje o jedinstvenosti jezika Slavena - kao značajna zajedničkog elementa njihova identiteta kojim će se potpomoći implementiranje kršćanske unije kao drugoga zamišljena identiteta, s posebice usmjerenim akcijama na Južne Slavene - pokazalo se teže ostvarivim. Socio komponenta rodnih govora povezivala se uz vjeroispovijest te su se od materijala za gradbu jedinstvena jezika, zamišljene alatke za postizanje kršćanske unije, postupno oblikovali različiti jezični standardi, čiji proces standardizacije još uvijek traje.
vjerski identitet ; hrvatski rani novi vijek ; katolička obnova
nije evidentirano
engleski
Propagators of faith and cultural identities in the XVII. and XVIII. century
nije evidentirano
religious identity ; Croatian Early Modern Ages ; the Catholic renewal
nije evidentirano