njemački

Adornos Kritik an Brechts "Ui"

Autor u ovom izvornom znanstvenom radu istražuje parabolički komad njemačkog dramatičara Bertolta Brechta pod naslovom Der aufhaltsame Aufstieg des Arturo Ui (Zaustavljiv uspon Artura Uia) iz 1941., ironičnu parodiju i satiru o nacionalsocijalističkom poglavaru Adolfu Hitleru u liku američko-talijanskog gangstera Al Caponea prema stilu Shakespearea i Broadwaya. U prvom dijelu ukazuje na cijeli niz proturječnosti u klasičnom i epskom kazalištu, a u drugom dijelu bavi se djelomično opravdanom, djelomično neopravdanom ideološkom kritikom Brechtovog djela od strane Frankfurtske škole Theodora W. Adornoa i Maxa Horkheimera. Adorno navodi kako je Brecht stavio u usta italoameričkim gangsterima pjesnički vrlo uzvišene stihove jer, tako Brecht, jezik i stih daje likovima mjeru. Tako Brecht dovodi na pozornicu neuspješnog umirovljenog glumca Shakespeareovih tragedija. Navodno je i Hitler uzimao satove kod glumca i opernog pjevača Paula Devrienta i o tome je pisao u svojim dnevnicima. Ime Devrient ima svoj dobar glas u njemačkom kazalištu. Brecht nadalje dovodi na pozornicu prostitutku s djetetom koja je udovica i dirljivo zahvaljuje ubojici što joj je ubio muža. Adorno nalazi da je Brecht pokazao velike njemačke naciste kao bezazlene male gangstere. On nalazi da je konvergencija između gangstera i nacizma umjesna. Sam je Brecht smatrao da je Hitler sa svojim držanjem manje ili više smiješan svima koji ga vide. Brecht međutim smatra da su zločini velikih nacista daleko ispred zločina svih gangstera. Znanstveni doprinos sastoji se u spoznaji da Adornova kritika Brechtovog paraboličkog komada iznenađuje, uzme li se u obzir da su Adorno i Horkheimer 1940-ih god. koristili slične sociološke usporedbe između njemačkog nacionalsocijalizma i američko- talijanskog gangsterizma te sličnu retoriku kao Brecht.

Theodor W. Adorno, Bertolt Brecht, Kritik, Der aufhaltsame Aufstieg des Arturo Ui

nije evidentirano