hrvatski

Šibenski graditelj i klesar Ivan Hreljić u svjetlu arhivske građe

Šibenski graditelj i klesar Ivan Hreljić jedan je od manje poznatih majstora iz kruga Jurja Dalmatinca, čiju je djelatnost moguće pratiti tijekom treće četvrtine 15. stoljeća. Premda se u dosad poznatim dokumentima razmjerno često spominje, vezano i uz sasvim određene radove, ostao je, poput nekih drugih šibenskih majstora, na marginama znanstvenog interesa, a različita čitanja njegova prezimena dovela su do toga da su i oni podatci o njemu kojima se baratalo ostali razlomljeni i nepovezani, pa nije niti bilo pokušaja da se njegova djelatnost cjelovitije istraži. Ivan Hreljić je bio član aktivne porodice graditelja i kamenara, podrijetlom s otoka Žirja. Pored samostalne djelatnosti, često se u obavljanju pojedinih poslova udruživao s mlađim bratom Lukom, a sinovi i nećaci njih dvojice nastavili su porodičnu tradiciju kamenarske djelatnosti, koja se kasnije prenijela i na treću generaciju. Najraniji podatak u kojem se spominje kamenar Ivan Hreljić datiran je 19. prosinca 1448. godine, kada se pojavio kao svjedok u dokumentu kojim obućar Matej Naradinić prima na nauk Mateja Ratkovića. U tom je dokumentu naveden kao zidar sa Žirja, stanovnik Šibenika. Sljedeće je godine zabilježena njegova ženidba i emancipacija od očinske vlasti, a nakon toga se pojavljuje u nizu dokumenata iz šibenskoga arhiva, koji relativno dobro ocrtavaju njegov život i djelatnost, te veze s brojnim drugim šibenskim majstorima kamenarske struke. Prvi podatak o njegovom konkretnom radu datiran je 19. prosinca 1449. godine, kada je Juraj Dalmatinac ugovorio s njim i Vukašinom Markovićem rad na paškim zidinama, te im za suradnika dao Iva Stjepanova Franulovića. Izgleda da je sljedećih nekoliko godina proveo u Pagu, a u Šibeniku se ponovo spominje tek 25. veljače 1455. godine, kada se, u svoje ime i u ime svoga brata Luke, zajedno s klesarom Dismanom Banjvarićem, obvezao zastupnicima samostana Sv. Spasa isporučiti količinu klesanog kamena dovoljnu za trideset hvati zida. Dana 10. lipnja 1458. godine obvezala su se braća Ivan i Luka Hreljić svećeniku Martinu Ostojiću, plebanu Uzdolja, da će načiniti šest pilastara s vanjske strane zida crkve Sv. Ivana u Uzdolju, široka po tri stope, a visoka koliko je i zid crkve, ožbukati crkvu izvana i iznutra, pokriti je pločama i zatvoriti neka stara vrata. Dvojica braće su očito dobro surađivali, pa su se 13. siječnja 1459. godine zajednički obvezali zastupnicima sela Široke da će sagraditi u selu crkvu posvećenu Sv. Jeronimu, veliku poput crkve Sv. Mihovila u Mitlu. Također su se obvezali crkvu presvoditi, načiniti oltar s podnožjem od bijelog kamena, crkvu pokriti pločama, sazidati zvonik poput onog u Mitlu, te čitavu crkvu ožbukati iznutra i izvana. Dana 3. ožujka 1462. godine Ivan se obvezao gvardijanu franjevačkog samostana Sv. Marije u Vranduku da će otići s njim u Bosnu i tamo raditi za njega tri mjeseca, za plaću od pet dukata mjesečno. Izgleda da je u Bosni ostao i znatno dulje od predviđena tri mjeseca, a nakon povratka u Šibenik, od jeseni 1464. godine učestalo se spominje u arhivskoj građi, ali češće kao poduzetnik, posrednik ili stranka u sporovima i kao vlasnik broda, nego u vezi konkretnih kamenarskih poslova. Tek 23. listopada 1469. godine spominje se da je ugovorio isporuku određene količine bijelog kamena za gradnju crkve Sv. Marije u Fermu, te je potvrđena njegova obveza, pri čemu se kao jamac pojavio Radmil Ratković, još jedan istaknuti majstor iz kruga Jurja Dalmatinca. Ivan se posljednji put u dokumentima spominje živ 25. veljače 1473. godine, ali je tek 8. prosinca 1477. godine naveden kao pokojnik, pa točnu godine njegove smrti za sada nije moguće utvrditi. Od dokumentiranih radova Ivana Hreljića malo je toga sačuvano, ali i na onim djelima koja još postoje teško je jednoznačno utvrditi njegov udio, a pogotovo bilo kakve izrazitije oblikovne elemente koji bi upućivali na neke posebnosti njegova graditeljskog ili klesarskog izričaja. Ostatci paških zidina, premda najbolje sačuvani upravo u onom dijelu na kojem je moguće pretpostaviti i Hreljićevo učešće u gradnji, već samim svojim karakterom onemogućuju bilo kakve procjene o posebnom umjeću ili vještini. Sjeverozapadni dio paških fortifikacija, osim sasvim jednostavne zidne plohe, obilježava i jedna od upečatljivih kula polukružnog tlocrta, koja se dovodi u vezu s mogućim projektom Jurja Dalmatinca. Posao na crkvi Sv. Ivana u Uzdolju sastojao se od učvršćivanja i stabilizacije statike građevine dodavanjem šest snažnih vanjskih potpornja. Ostatci svih šest pilona koje su braća Hreljić sagradila sačuvani su samo u temeljima, koji otkrivaju tek profesionalno i solidno obavljen specifičan graditeljski zadatak. Crkva Sv. Jeronima u selu Široke jedini je koliko toliko sačuvan rad na kojem je moguće uočiti barem poneke elemente koji otkrivaju zanatske dosege Ivana Hreljića kao klesara. Nažalost, crkva je znatno pregrađivana, te je na koncu pretvorena u svetišni dio novije, znatno veće crkve, pri čemu je potpuno porušeno izvorno pročelje. Također, nisu sačuvani niti originalni okviri otvora koji bi barem donekle mogli svjedočiti o Ivanovu klesarskom umjeću. Jedini izvorni klesarski rad je kustodija, oblikovana poput malog gotičkog prozora, uklesana u blok kamena uz trijumfalni luk crkve. Taj skroman, pomalo nespretno izveden klesarski rad, otkriva da Ivan Hreljić nije bio osobito vješt klesar, a pogotovo ne kipar, već da je njegovo klesarsko umijeće najvjerojatnije dostajalo tek za kvalitetnu obradu građevinskih kamenih blokova i donekle za izradu jednostavnijih profila. Angažman u franjevačkom samostanu Sv. Marije u Vranduku važniji je kao svjedočanstvo o ugledu koji su graditelji Dalmatinčeva šibenskog kruga uživali, nego kao konkretan graditeljski poduhvat, budući da je samostan u Vranduku sačuvan tek u arheološkim ostatcima pa nije niti moguće utvrditi eventualni Ivanov udio u gradnji. Također se i isporuka kamena za gradnju gradnju katedrale Sv. Marije u Fermu za sada ne može dovesti u vezu s nekim konkretnim dijelovima te građevine. Pored podataka o životu i djelatnosti, arhivske vijesti svjedoče o Ivanovim brojnim i čestim kontaktima s drugim šibenskim majstorima kamenarske struke. Bilo da je u pitanju neki oblik suradnje, poslovi procjene kvalitete radova, korištenja broda, ili tek to da se jedni drugima pojavljuju u ulozi svjedoka pri realizaciji različitih poslova, takvi dokumentirani kontakti otkrivaju čvrstu međusobnu povezanost unutar razvijene zajednice šibenskih majstora kamenarske struke. Već sam popis imena koja se pojavljuju u dokumentima vezanim uz Ivana Hreljića (Juraj Dalmatinac, Lorenzo Pincino, Vukašin Marković, Ivo Stjepanov Franulović, Disman Banjvarić, Ivan Obertić, Juraj Radeljić, Matej Radeljić, Andrija Butčić, Ivan Pribislavljić, Matko Stoislavljić, Martin Krešulov iz Korčule, Blaž Dianišević, Antun Oštričić, Radmil Ratković, Grgur i Petar Pripković, Radoslav Dragčić, Grgur Hromčić, Pavao Pripković Spauleta, Martin Pavlinović, Petar Berčić) praktički predstavlja reprezentativan presjek šibenskih graditeljskih i klesarskih krugova iz vremena kada je u njima vodeću ulogu imao Juraj Dalmatinac. A upravo su Ivan Hreljić i ljudi poput njega pružili Jurju Dalmatincu mogućnost efikasnog izvršavanja pojedinih zadataka i realizaciju određenih ideja, ali i onaj za njega tako karakterističan poduzetnički pristup, u kojem je majstore koji su ušli u njegov krug koristio na onaj način i u onolikom obimu koliko su se mogli uklopiti u njegove zamisli i projekte.

Ivan Hreljić; Juraj Dalmatinac; graditeljstvo; Šibenik; 15. stoljeće

nije evidentirano