hrvatski

Sinteza udaljenih izvorišta: lošinjski motivi austrijskog informela Marija Decleve

Za hrvatsko-austrijskog slikara i grafičara Marija Declevu (1930.-1979.), dvojno prebivanje između zavičaja Velog Lošinja i austrijske domovine, odnosno Graza i Beča u kojima se je realizirao kao umjetnik, nije, paradoksalno, značilo veću čujnost, odnosno vidljivost na objema stranama njegove egzistencijske i kreativne navezanosti. Druga retrospektivna izložba (nakon one velike u bečkom Secessionu 1970. godine, s oko 130 radova), održana u prostorima Lošinjskog muzeja u ljeto 2010. godine, bila je znakom „povratka u zavičaj“ umjetnika gotovo nepoznatog hrvatskoj sredini. Njegova nazočnost u austrijskom umjetničkom miljeu, praktički do lošinjske retrospektive koja također nije polučila veći domaći odjek, bila je daleko naglašenija i u potpunom nesrazmjeru s zapostavljenošću i neprepoznatošću na hrvatskoj strani. Prema riječima Wilfrieda Skreinera jedan od malog broja istaknutih austrijskih informelista, tako je, unatoč dobro pripremljenoj zavičajnoj retrospektivi, ipak ostao nepoznatim imenom u hrvatskoj kulturi. Sumiramo li ukupne učinke, poglavito slikarskog i grafičkog Declevina opusa, riječ je o djelu koje je evoluiralo od traženja u pedesetim godinama s vidljivijim utjecajima Kleea, Kandinskog Baumeistera, Lama, preko njemačke i austrijske apstrakcije i protoekspresionizma Hölzela, Wickenburga, Boeckla, do osobite sinteze od šezdesetih godina na dalje, koja je nastala na spoju „ekspresionističke“ boje, vitrajističkih lazura, akvarelnih efekata, figure i prirode. Decleva je nesumnjivo apstraktni slikar ali unutar prostora tzv. asocijativne apstrakcije. Promatramo li ga, stoga, u kontekstu europske umjetnosti apstrakcije, njegov je način najbliži onome što G. Mathieu i P. Restany nazivaju lirskom apstrakcijom (Soulages, Schneider, de Stael, Hartung, Atlan, Vedova) ili M. Tapie informelom (Michaux, Riopell, Wols, Fautrier), ali u jednom utišanom, rekao bih, neizrazitom vidu, koji je posljedica harmonizirajućeg principa koji usklađuje, omekšava, pretapa. Taj princip “sklada po svaku cijenu“ i nije uvijek u korist izražajnosti, otupljujući oštricu za račun razrjeđivanja i denaturacije u prizoru koji gubi svojstva prirodnosti za račun nove prirode slikarstva. Pritom Decleva nikad ne napušta rezervnu poziciju figurativca i uvijek mu je apstrakcija oslonjena na za njega prevažnu figuru, prizor u krajoliku, na poticaje koji dolaze iz zavičajne motivike. No estetizant kakav već jest, ne gradi svijet figuracije da bi u sliku unio „dramu življenja“, nego da bi konturiranom figurom upotpunio sklad. Taj sklad nije, dakle, toliko sklad prirode po sebi, nego harmonija formalnih elemenata, oblika, boja i linija, koji se raspoređuju po zakonima „unutrašnje nužnosti“ slike. Ekspresionističke tendencije također vidljive u njegovu opusu, tek su aberacija na podlozi dinamiziranih formi i u konačnici ne proizvode učinak uznemirujućih i traumatičnih sadržaja kakvi vladaju u klasičnom ekspresionizmu. Tih sadržaja na podlozi sklada čovjeka i prirode, kao trajnog nagnuća Declevinog „ekspresioniziranja“, jednostavno nema. Tu je sve u službi harmonije, oblika i kolora koji se traže a ne sudaraju unutar slike. Declevina umjetnost, tako svjedoči plodnu sintezu, jer da nije bilo zavičajnih motiva, opće atmosfere Juga, morskosti i litoralnosti, ali i u stilskom pogledu austrijskog informela i pejzažnog strukturalizam, ni fizionomija njegove umjetnosti ne bi poprimila takve prožimajuće konture, dvaju udaljenih izvorišta pronađenih u jednom osebujnom slikarstvu.

slikarstvo; grafika; Mario Decleva; Veli Lošinj; Graz; Beč; apstrakcija; figuracija; ekspresionizam

nije evidentirano