hrvatski

Racionalna primjena antihistaminika u alergologiji

Antihistaminici igraju važnu ulogu u patogenezi rane faze alergijskog odgovora. Histaminski se učinak ostvaruje preko H1, H2, H3 i H4 receptora modificiranjem histamin-posredovanog imunološkog odgovora i kronične upale. Neki antagonisti H1-receptora imaju izražene učinke na središnji živčani sustav, što se obično smatra njihovim nuspojavama. Antagonisti H2-receptora svoj glavni klinički učinak pokazuju na sekreciju želučane kiseline. Antagonisti H3-receptora povezuju se s inhibicijom oslobađanja neurotransmitera, dok je rinitis za sada jedina indikacija istraživanja antagonista H4-receptora. Prva generacija antihistaminika (hidroxyzine, diphenhydramine, chlorpheniramine, terfenadine) povezuje se sa značajnom sedacijom, antiholinergijskim učinkom i potencijalnim interakcijama s lijekovima. Druga generacija antihistaminika (loratadine, cetirizine, ebastine, fexofenadine) ima manji ili je bez sedacijskog učinka (desloratadine, fexofenadine, loratadine), manji antikolinergijski učinak te manju interakciju s drugim lijekovima. Antagonisti H1 receptora prva su linija liječenja alergijskog rinitisa, konjunktivitisa i urtikarije u djece, a učinkoviti su i protiv bolesti kretanja. Nove smjernice liječenja urtikarije u djece savjetuju udvostručiti dozu antihistaminika (u odraslih učetverostručiti), ukoliko je to potrebno. U članku su navedene neke od češćih pogrešaka tijekom liječenja antihistaminicima kao i preporuke o izbjegavanju upotrebe prve generacije antihistaminika u djece zbog pospanosti i pada kognitivnih funkcija, uslijed zauzimanja 50-90% H1-receptora u mozgu.

antihistaminici; dijete; alergijske bolesti

nije evidentirano