hrvatski

Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine: praksa i refleksija

Hrvatska je od 2005. godine potpisnica UNESCO-ove Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine te od tada aktivno sudjeluje u njezinoj implementaciji, odnosno procesima nominacije i izbora kulturnih dobara za upis na liste nematerijalne kulturne baštine. Do danas je na dvije UNESCO-ove liste (Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i Lista nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita) upisano trinaest kulturnih dobara, a domaći “popisi” zaštićenih ili preventivno zaštićenih kulturnih dobara – koji funkcioniraju i kao svojevrsna priprema za upis na UNESCO-ove liste – i dalje se popunjavaju novim nematerijalnim kulturnim dobrima. Unatoč doista primjetnoj zastupljenosti domaćih kulturnih dobara na UNESCO-ovim listama – Četvrti na svijetu! Prvi u Europi! – u hrvatskoj je akademskoj zajednici te posljedično i u javnosti uopće, izostala, izuzmemo li nekoliko priloga, informirana i argumentirana rasprava o svrsi, učincima i problemima koji se javljaju na različitim razinama procesa implementacije Konvencije. Dok s jedne strane, dakle, “cvate” praksa koja uključuje nominacije i izbore kulturnih dobara u kojoj ne samo da sudjeluju stručnjaci (etnolozi i folkloristi) nego joj daju i presudan pečat, s druge je strane refleksija, koja se od tih istih stručnjaka (etnologa i folklorista) očekuje, gotovo neznatna. U izlaganju ćemo se pozabaviti tim neskladom između prakse i refleksije na domaćem terenu te istaknuti važnost kritičkog odnosa prema UNESCO-ovim programima nematerijalne kulturne baštine.

UNESCO; nematerijalna kulturna baština; Hrvatska; praksa; refleksija

nije evidentirano