hrvatski

Marginalni i isključeni u srednjem vijeku - definicija i klasifikacije

Osobe, grupe i slojevi koje današnje društvene znanosti (sociologija, povijest) percipiraju kao marginalne kao društveni fenomen postojali su već u srednjem vijeku. Nasuprot tome, sam koncept marginalnosti kao takav nije tada postojao i nastao je tek kao rezultat utjecaja znanstvene sociologije na historiografiju tijekom 20. stoljeća. Koncept marginalnosti je u sociološka istraživanja uvela tzv. Čikaška škola urbane sociologije već početkom 20. stoljeća, da bi u povijesnu znanost bio uveden razmjerno kasno, sedamdesetak godina kasnije, i to prvo u medievistici. Širu popularnost dala mu je činjenica da ga je počeo upotrebljavati francuski povjesničar Jacques Le Goff, koji je svojim autoritetom omogućio njegovu širu difuziju člankom “ Les Marginaux dans l’ Occident medieval” [Marginalci na srednjovjekovnom zapadu], objavljenim 1979. godine. U hrvatsku historiografiju diskusiju o srednjovjekovnim marginalnim skupinama uveo je Tomislav Raukar u svom radu “ Komunalna društva u Dalmaciji u XIV stoljeću” (1981.), a kasnije se tim problemom bavilo više istraživača, kako na teoretskoj razini, tako i praktičnim istraživanjima pojedinih marginalnih skupina. Vrijedan prilog toj temi predstavlja i održavanje znanstvenog kolokvija “ Gradske marginalne skupine u Hrvatskoj kroz srednji vijek i ranomoderno doba” , koji je u organizaciji Društva studenata povijesti “ Ivan Lučić Lucius” održan 2003. godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a čiji su rezultati objavljeni u istoimenom zborniku kao prva knjiga serije Biblioteka Dies historiae sljedeće godine (2004.). Prva distinkcija koju je potrebno razjasniti prilikom teoretskog definiranja ovog problema je ona između marginalnosti i isključenosti. Marginalnost je pri tome stanje u kojem se veza između pojedinaca, grupa ili slojeva koji se nalaze na rubu društva i ostalih društvenih grupa i slojeva percipiranih kao temeljnih ne prekida. Društvo takve osobe ne prestaje smatrati svojim članovima te poduzima određene mjere za njihovu zaštitu (putem institucionalne, ali i individualne djelatnosti). Nasuprot tome, isključenost je stanje u kojem se ta veza potpuno prekida, a društvo čak teži i potpunoj eliminaciji navedenih društvenih pojava iz svoje blizine. Unatoč ovoj osnovnoj podjeli konkretna analiza srednjovjekovne društvene stvarnosti pokazuje da je osim ove dvije osnovne kategorije postojala i treća čiji su se članovi po nekim svojim karakteristikama uklapali u marginalne, a po nekim u isključene društvene skupine. Važno je napomenuti i da je pripadnost pojedinoj kategoriji mogla biti trajna, ali i privremena, a i da se odnos prema pojedinim fenomenima mijenjao i razvijao kroz vrijeme. Kriteriji po kojima je vršena marginalizacija ili isključivanje mogu se podijeliti u šest osnovnih skupina: 1) prolaznost u nekom društvu ili pripadnost društvu različitom od onog u kojem se osobe na koje se marginalizacija odnosno isključivanje primjenjuje trenutno nalaze ; 2) bavljenje nečasnom ili društveno štetnom profesijom (različiti oblici više ili manje kriminalne djelatnosti) ; 3) religiozna neuklopljenost ili pripadnost religioznoj zajednici različitoj od većinskog okruženja ; 4) nedostatak društvenog legitimiteta kao rezultat kršenja društvenih tabua ili normi ; 5) društvena nekorisnost izazvana bolešću i iscrpljenošću te opasnost od širenja istih bolesti putem zaraze (ili barem strah od toga) ; 6) sklonosti ili karakteristike percipirane od društva kao protuprirodne. Primjenom navedenih kriterija na istraživanje srednjovjekovnih izvora može se na hrvatskom prostoru definirati veći broj skupina koje se mogu uklopiti u jednu od tri gore navedene kategorije (stranci, hodočasnici, putnici, prognanici, krvnici, prostitutke, svodnici, lihvari, profesionalni kriminalci, skitnice, Romi, krivovjerci, Židovi, izopćenici, čarobnjaci, vanbračna djeca, nahočad, kronični nezarazni bolesnici, kronični zarazni bolesnici – prvenstveno gubavci, duševni bolesnici, nakaze, homoseksualci i sl.). Odnos prema svakoj od tih skupina bio je, kako sačuvana vrela svjedoče, iznijansiran te je obično ovisio o čitavom nizu društvenih, gospodarskih, političkih i kulturnih čimbenika.

društvena povijest; marginalne skupine; srednji vijek

nije evidentirano