hrvatski

Odnosi gradskog plemstva i bribirskih knezova Šubića. Prilog poznavanju međusobnih odnosa hrvatskih velikaša i srednjovjekovnih dalmatinskih komuna

Odnos hrvatskih velikaša i plemstva srednjovjekovnih dalmatinskih komuna nije bio zapostavljena tema unutar hrvatske historiografije. Tom je pitanju posvetio znatnu pažnju već &laquo ; ; otac hrvatske historiografije&raquo ; ; Ivan Lučić-Lucius, i sam član trogirskog patricijata, a i sačuvana djela srednjovjekovnih kroničara-povjesničara nastala na hrvatskom prostoru u velikoj se mjeri bave navedenim problemom. Ipak, ili upravo zbog toga, odnos hrvatske historiografije, kako ove rane tako i moderne znanstvene, bio je prilično jednostran i promatrao je zbivanja uglavnom iz točke motrišta gradova, stvarajući time u javnosti anakronu i netočnu sliku srednjovjekovne zbilje i zbivanja te dojam da su u poligonu sila, koji su u razvijenom srednjem vijeku oko dalmatinskih gradova činili ugarsko-hrvatski kralj, hrvatski velikaši, Venecija i same komune, predvođene svojim plemstvom, upravo ove posljednje bile najvažniji i gotovo nadmoćni faktor. Takva situacija u historiografiji vrlo je vidljiva baš na primjeru povijesti hrvatskog velikaškog roda knezova Bribirskih (od 14. st. zvanih Šubići), koji su uglavnom i bili junaci i anti-junaci već spomenutih srednjovjekovnih kronika, te će se u radu pokušati ukratko ocrtati kronologiju i opisati karakter njihovih odnosa s dalmatinskim komunama i njihovim plemstvom. Članovi roda počeli su zadobivati kneževske položaje u dalmatinskim gradovima, početkom 13. st., a vlast nad njima postaje od trećeg desetljeća istog stoljeća važnom stavkom u političkim planova vodećih Šubića (knezova Višena, Grgura, Stjepana, Stjepka), koji svoju vlast uspijevaju do početka pedesetih godina nametnuti većini gradova, ali zadobiti i položaj vodećih velikaša u Hrvatskoj u cjelini. U razdoblju vladavine Pavla I. i njegove braće Šubići su taj svoj položaj uspjeli i ozakoniti te za njega dobili legitimaciju Pavlovim postavljanjem za hrvatskog bana. U tom razdoblju svi gradovi na prostoru od Velebita do Omiša, uz izuzetak Zadra, dolaze pod njihovu izravnu vlast. Važnost tog područja dobila je još na značenju kada su se Šubići izravno upleli u dinastičku krizu u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu te postali jednim od najznačajnijih pristaša napuljskih Anžuvinaca u borbi za krunu, za što im je bila potrebna i nesmetana pomorska veza s južnom Italijom. Iako su se gradovi i njihovo plemstvo do sredine osamdesetih godina pokušavali oduprijeti prejakom utjecaju Pavla i njegove braće, ubrzo su morali shvatiti da im to nije moguće te se pomiriti s tim stanjem. Ono im je osim toga pružalo i opipljivu korist, budući da su se našli u okviru jake i sređene teritorijalne cjeline koja im je jamčila miran i siguran razvoj. Iako su povremeno zabilježeni manji otpori gradova politici bana Pavla te potom njegovog nasljednika Mladena II. oni zapravo nisu imali značaj pravih pobuna, a ni načelne razloge. Takav će karakter poprimiti tek na samom kraju Mladenove vladavine (početak dvadesetih godina 14. st.), a i tada ponajviše kao rezultat vanjskih utjecaja i po Šubiće nesretnog stjecaja okolnosti. S druge strane, i bribirska se vlast nad gradovima u tom razdoblju uglavnom nije postavljala izvan dotad definiranih konstitucionalnih okvira te je zapravo u gradovima samo zamijenila oslabljenu (poljuljanu) kraljevsku vlast. Organi gradske samouprave (iako pod više ili manje čvrstom kontrolom) nastavili su i dalje djelovati, a izvršeni su i važni koraci u pravcu kodifikacije statutarnog prava (doneseni su statuti Splita, Šibenika, Skradina). Graditeljska aktivnost (najbolje zasvjedočena u Splitu) u gradovima pod njihovom vlašću također je bila zamjetna, često i reprezentativnog karaktera. Posebnu važnost u odnosima između gradova i Šubića igrala je i njihova politika kojom se određeni broj gradskih plemića uključivao u sastav njihove klijentele te su im povjeravani različiti zadaci i položaji unutar njihove vladajuće oligarhije. To je, s jedne strane, za Šubiće bila metoda stvaranja pristalica u navedenim gradovima, a s druge, za gradske plemiće, sredstvo koje je omogućavalo njihovo napredovanje na društvenoj ljestvici Kraljevstva u cjelini, ali i unutar samih gradova, mijenjajući međusobne odnose snaga. U tom smislu najveću su važnost imali zadarski plemići, ali su u sustavu participirali i oni drugih gradova, kako Dalmacije tako i prekojadranskih srednjotalijanskih, ali i mletački. U radu se daje i kraća analiza navedene skupine te pokušava ocijeniti njezina važnost u odnosu na razvoj onodobnih događaja.

plemstvo; urbana povijest; politička povijest; društvena povijest

Cjeloviti tekst objavljen je u časopisu Povijesni prilozi, a pretisnut je i u: Glasnik Hrvatskog plemićkog zbora, br. 7, 2009., str. 69-86.