hrvatski

Benediktinci – izvorište hrvatske trojezične i tropismene kulture u srednjem vijeku

Izrazita posebnost hrvatske srednjovjekovne naspram drugih europskih kultura jest njezina trojezičnost i tropismenost, tj. govorenje triju jezika: hrvatskoga, latinskoga i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga, te korištenju triju pisama: latinice, glagoljice i hrvatske ćirilice. Svjedočanstva te kulture očuvala su se u obliku epigrafskih spomenika te diplomatičkih i narativnih vrela. Većina ovih izvora izravno je vezana uz benediktinski kao najstariji samostanski red u zapadnoj Crkvi. Benediktinci i benediktinke, njihove opatije i samostani, u srednjemu vijeku imaju ključnu ulogu u razvitku europske pismenosti i, dakako, širenja Evanđelja, a posebice kod nas gdje oni predstavljaju izvorište hrvatske trojezične i tropismene kulture. Naime, benediktinskoj ulozi u širenju prvotno latinske, a potom, odnosno i usporedno, glagoljske i ćirilične pismenosti možemo upravo zahvaliti nastanak i razvitak kulture na navedena tri jezika i tri pisma. Od samostana u Rižinicama, samostana Sv. Krševana i Sv. Marije u Zadru, preko samostana Sv. Ivana Evanđelista u Biogradu na moru/kasnije Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i Sv. Petra u Selu te muškog i ženskog benediktinskog samostana u Splitu do opatije Sv. Lucije na otoku Krku i opatije Sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, da spomenemo samo neka od benediktinskih središta u Hrvatskoj u srednjemu vijeku, ova se kultura unutar jednoga te istoga reda formira i razvija govorenjem i pisanjem. Jedinstvenost trojezičnosti i tropismenosti koju su benediktinci – latinaši i glagoljaši – u svom djelovanju pokazali nakon njih neće u takvome obliku biti ponovljena u radu niti jednog od kasnijih crkvenih redova.

benediktinci, hrvatska trojezična i tropismena kultura, hrvatski jezik, latinski jezik, staroslavenski/crkvenoslavenski jezik, latinica, glagoljica, hrvatska ćirilica, srednji vijek

nije evidentirano