hrvatski

Taj svijetli srednji vijek

Od renesanse izgrađivane predrasude prema srednjovjekovlju prisutne su i u današnjoj hrvatskoj javnosti, pojačane neznanjem i nedostatkom povijesnog mišljenja. I u samoj historiografiji pozitivno“ viđenje srednjega vijeka prisutno je uglavnom onda kada je potrebno u tom razdoblju ukorijeniti neke današnje političke ideje i povijesna prava. Stavovi struke prelijevaju se u javnost i postaju opća mjesta u shvaćanju povijesnih zbivanja. U popularnoj uporabi riječ „srednjovjekovno“ sinonim je za „primitivno“, „nasilno“, „zaostalo“, „zatucano“, „uskogrudno“, jednom riječju „mračno“, nevrijedno profesionalnog bavljenja. Stereotipi negativnog ili pozitivnog predznaka brišu bogatstvo, raznolikost, suptilnost i proturječja srednjega vijeka, te zamagljuju činjenicu da je to razdoblje bilo raznoliko, da se tijekom tih desetak stoljeća društvo izuzetno mijenjalo i materijalno napredovalo. Srednjovjekovno razdoblje nije monolitno, nije vrijeme unificiranih, jednostrano definiranih odgovora, bez proturječja i raznih glasova, bez slobode mišljenja. Europsko srednjovjekovlje bilo je vrijeme gibanja i reformi, političke i gospodarske ekspanzije Europe, monetarizacije gospodarstva, uspona produktivnosti, rasta pismenosti, profesionalizacije prava, akumulacije znanja, razvoja obrazovnog sustava, sistematizacije i klasifikacije znanja, prvenstveno u okviru internacionalne, integrativne akcije kršćanstva. U to vrijeme se afirmira povijesna kultura, zakonodavstvo, znanost i filozofija. Gradski život donio je novo vrednovanje rada, intelektualnog, ali i manualnog – rad se počinje doživljavati kao sredstvo kreacije. Srednji vijek znači raznolikost, mnogobrojne perspektive, koegzistenciju mnogobrojnih identiteta. Sveobuhvatno poniranje u živote srednjovjekovlja i duhovnost toga doba pomaže razriješiti naše dvojbe o identitetu i počecima. Takvo nas istraživanje približava potpunijem razumijevanju vlastite ljudskosti u vremenu, daleko više od politički utemeljenog drobljenja ljudskog identiteta, sve izraženijeg što se primičemo sadašnjosti. Upravo zbog takvog pristupa medievistika je i metodološki avangardna – „nova povijest“ otpočela je dvadesetih godina 20. st. u prvom redu u istraživanju srednjega vijeka. Valja priznati da se hrvatska medievistika samo dijelom tome priključila, no u tom dijelu ona prednjači u hrvatskoj historiografiji, unatoč tome što u njoj nema primjereno mjesto. Današnji svijet uvelike živi u permanentnoj sadašnjosti, vođen praznom frazom o „okrenutosti prema budućnosti“. Nasuprot toj besvjesnoj uronjenosti u život od danas do sutra stoji istina da je sve što imamo i što jesmo, kao pojedinci i kao kolektivi, prošlost. Stoga je jedina perspektivna okrenutost prema budućnosti ona koja je čvrsto utemeljena u prošlosti. U tome posebno značenje ima srednji vijek, stoljeća između 4. i 15. koja su bila odlučujuća i vitalna za današnju Europu i za Hrvatsku koje u tom vremenu nalaze temelje svog identiteta.

srednji vijek; povijest; historiografija; javno mnijenje; identitet

nije evidentirano