hrvatski

Recepcija Boškovićeve prirodne filozofije u Princetonu (1844-1846)

Na odnos Josepha Henryja prema Boškovićevoj prirodnoj filozofiji tijekom triju posljednjih godina njegove profesure u Princetonu (1844– 1846) upućuju tri izvora: učenjakova knjižnica, znanstvena korespondencija i završni pismeni ispit iz prirodne filozofije. Henry je u svojoj knjižnici posjedovao A System of Mechanical Philosophy (1822) Johna Robisona, koji u prvom svesku uključuje najopširniji prikaz Boškovićeve prirodne filozofije objavljen u Škotskoj u prvoj polovici 19. stoljeća. Robisonovo je djelo Amerikanac pomno proučio i iz njega u svoju &raquo ; ; Somatologiju&laquo ; ; preuzeo pokuse koji dokazuju naizmjenično djelovanje privlačne i odbojne sile. Dok je pisao Syllabus of Lectures in Physics, Henry je početne dijelove rukopisa slao na kritičku ocjenu Lewisu R. Gibbesu. Upravo je djelovanje odbojne sile i naizmjenično djelovanje privlačne i odbojne sile bilo predmet Gibbesovih primjedaba Henryjevu priručniku. Jedan drugi korespondent, Daniel B. Smith, vjerojatno pod Faradayevim utjecajem, uvjeravao je početkom 1846. Henryja da će u fizici, kako budu napredovala istraživanja, ostati samo jedna veličina – sila, a Boškovićeva teorija silT pružit će jedino tumačenje silT u prirodi. Pri samom kraju svoje profesure u Princetonu, prije nego je postao tajnikom u Smithsonian Institution, Henry je u završni pismeni ispit iz prirodne filozofije uključio i pitanje o Boškovićevoj teoriji kao pitanje iz somatologije. Taj podatak potječe iz dnevnika jednog Henryjeva studenta. Službena dokumentacija o ispitima iz toga razdoblja nije očuvana. Tri spomenuta izvora otkrivaju tri različita oblika recepcije Boškovićeve prirodne filozofije u Henryja: lektira boškovićevca Robisona, boškovićevske teme u Henryjevih korespondenata i izravni spomen Boškovićeve teorije u pismenom ispitu u Princetonu. Uz to, usporedbom Henryjeva i Boškovićeva pristupa prirodnoj filozofiji polučuju se i drukčije vrijednosne odredbe. Među njihovim izlaganjima prirodne filozofije može se ustanoviti strukturalna sličnost. Tradicionalno uvodno poglavlje prirodne filozofije, najčešće naslovljeno principia corporum, u Boškovića je preraslo u teoriju silT (lat. theoria virium) koja tumači sastav i svojstva tvari, a u Henryja u somatologiju sa srodnim temama. Ta strukturalna sličnost ne isključuje razlike u važnim pitanjima: definicija gibljivosti, dokazivost principa inercije, stajalište prema živim silama i teorijsko obrazloženje magnetizma.

prirodna filozofija; Boškovićeva teorija sila; Joseph Henry

nije evidentirano