hrvatski

Incest u književnosti njemačkog izraza u 19. i 20. vijeku

Suvremeno društvo, a i ljudska povijest općenito bogata je različitim tabuima, odnosno tabuiziranim temama o kojima se ne govori, ne razmišlja i ne postavlja pitanja o njihovoj opravdanosti. U grupu tabuiziranih područja ili tema spada i problematika incesta. U suvremenom društvu, u velikoj mjeri zbog aktualnih događaja, pod incestom se često shvaća spolno zlostavljanje maloljetnih osoba koje počini drugi, obično punoljetni član uže ili šire obitelji. U književnosti se takve situacije nalaze često, međutim, ne i isključivo, u djelima s autobiografskim elementima. Takvi književni tekstovi javljaju se tek u posljednjoj trećini 20. stoljeća, a česta namjera pisaca jest senzibiliziranje šire javnosti za tu tematiku. Književni tekstovi ranijih razdoblja književnosti njemačkog jezičkog izraza nisu tretirali incest u tom smislu. Tako su pisci srednjeg vijeka incest uvrštavali u radnje svojih djela, međutim, kao graničnu situaciju koja je – u većini slučajeva u kršćanskom smislu – imala za cilj da izazove određenu reakciju, da ukaže na nadilaženje takvih situacija (okajanje grijeha) uz pouku o ispravnosti određenih stavova. U 18. stoljeću bilo je za očekivati da će pisci, potaknuti prosvjetiteljskim duhom, stvarati djela koja će obradom motiva incesta racionalno obrazlagati njegovu zabranu. Međutim, tek u književnosti 19. i 20. stoljeća dolazi do značajnog preokreta u obradi motiva incesta. S jedne su strane zastupljena i ona djela u kojima je obrada incesta tradicionalna, dok se, s druge strane, javljaju naznake kritike postojeće zabrane incesta koja je utemeljena na zakonu ili se temom bave kao utopijskim iskustvom, izvan društva. Pišu se i djela u kojima se motiv incesta povezuje s drugim motivima, dekadencijom, emancipacijom i razvojem ličnosti. Magistarski rad „Incest u književnosti njemačkog izraza u 19. i 20. vijeku“ daje detaljnu analizu incesta u trinaest odabranih književnih tekstova njemačkog jezičnog izraza u 19. i 20. vijeku. U odabrane tekstove s motivom incesta između brata i sestre spadaju pripovijetka „Die drei Nüsse“ (1817 ; „Tri oraha“), Clemensa Brentana drama „Die Ahnfrau“ (1817 ; „Prabaka“) Franza Grillparzera, novela „Die Richterin“ (1885 ; „Sutkinja“) Conrada Ferdinanda Meyera, novela „Wälsungenblut“ (1921 ; „ Wälsunška krv“) Thomasa Manna, roman „Die Verdammten“ (1923 ; „Prokleti“) Franka Thießa, roman „Bruder und Schwester“ (1929 ; „Brat i sestra“) Leonharda Franka, roman „Der Mann ohne Eigenschaften“ (1931/32 ; „Čovjek bez osobina“) Roberta Musila i drama Maxa Frischa Andorra (1961) Maxa Frischa. Motiv incesta između oca i kćeri analiziran je u drami „Vor Sonnenaufgang“ (1889 ; „Pred svitanje“) Gerharta Hauptmanna), romanu „Homo faber“ (1957) Maxa Frischa, autobiografskom djelu „Melinas Magie“ (1995 ; „Melinina magija“) Ulrike M. Dirke, te u romana „Der Erwählte“ (1951 ; „Izabranik“) Thomasa Manna u kojem se javlja i incest između brata i sestre. Posljednji roman Thomasa Manna „Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull“ (1954 ; „Ispovijesti varalice Felixa Krulla“), a koji se analizira u ovom magistarskom radu, za temu ima incest između sina i majke te neobičnu „vezu“ između majke i kćeri.

incest, tabu, njemačka književnost, 19. i 20. stoljeće

nije evidentirano