hrvatski

Dnevnik kao književni oblik u njemačkoj književnosti nakon 1945. godine: Max Frisch, Marie Luise Kaschnitz i Peter Handke

U radu se istražuju formalne zakonitosti onih osobno-autorskih sadržajnih iskaza, što ih se tek posljednjih stotinjak godina naziva književnim dnevnicima. Međutim, niti su svi književnički dnevnici u današnje vrijeme književni, niti se u prošlosti ove vrste pisanja išlo toliko za tim da uopće budu stvarni kao književna tvorevina, već kao prvenstveno životna. Pisac rijetko prikazuje svijet posve bez sebe, a razmak između opisanog i opisivača još je i manji u književnim očitovanjima ovakve vrste. U analiziranim književnim dnevnicima triju značajnih predstavnika književnosti njemačkog jezičnog izraza nakon 1945. godine (Max Frisch, Marie Luise Kaschnitz i Peter Handke) može se zaključiti da su s jedne strane razumljiva udaljavanja od njihova vanjskog vremena - u Frischa fikcionalizacijom ("Tagebuch 1946-1949", "Tagebuch 1966-1971"), u Kaschnitzove poetizacijom ("Engelsbrücke", "Das Haus der Kindheit", "Tage, Tage, Jahre"), u Handkea imaginacijom ("Das Gewicht der Welt"). U disertaciji su usustavljeni pojmovi konstitucije književnog dnevnika kao vrijednog djela opisane strukture, monološkog karaktera, izrazite fikcionalizacije i preobrazbe vanjskih odnosa, unutrašnjih pustolovina samotnog duha i njegova "samocitatnoga" govora u gluhom vremenu diskontinuiteta u svijetu.

Max Frisch, Marie Luise Kaschnitz, Peter Handke, književni dnevnik, zbilja, fikcionalizacija

nije evidentirano