hrvatski

Urbanistički razvoj gradova kontinentalne Hrvatske u 19. stoljeću

Urbanistički razvoj gradova kontinentalne Hrvatske u 19. stoljeću određen je proširenjem, odnosno spajanjem povijesnih jezgri prema regulatornim osnovama koje se javljaju nastupom modernizacijske epohe sredinom toga stoljeća. Ne osniva se ni jedan novi grad. Poticaje za regulaciju često daju društva za poljepšanje, uređenje i proširenje gradova ; provedbu regulatornih osnova zakonski osiguravaju građevni redovi i zakoni o eksproprijaciji zemljišta. Regulatorne osnove uglavnom su kolektivno djelo, ali za neke su poznati autori. Mnji dio gradova dobiva u razdoblju od početka 19. stoljeća do 1918. - do kada protežemo granicu epohe - dvije regulatorne osnove ili više njih. Kvaliteta se osnova razlikuje, pri čemu status, veličina i važnost grada nemaju presudnu ulogu. U referatu se kronološki i tipološki predstavljaju samo karakteristični urbanistički pristupi. Dio regulatornih osnova bavi se proširenjem povijesnih jezgri koje u 19. stoljeću gube svoje srednjovjekovne ili renesansne fortifikacije i povezuju se s predgrađima (Varaždin, 1807., Koprivnica, 1903., Karlovac, 1905.) ; dio spajanjem dvaju ili više povijesnih naselja koja se uglavnom priključuju novim gradskim područjima (Zagreb 1865., 1887. i 1907. ; Križevci, 1867. i 1900.: Osijek, 1911.). Gotovo iznimku predstavlja Sisak, s ranom i kvalitetnom osnovom iz 1822., koja nadilazi kategoriju proširenja. Planove za Osijek i Slavonski Brod određuju monumentalne barokne tvrđave podignute poslije mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i reorganizacijom Vojne krajine. Osobitost kontinentalne Hrvatske su vojne gradske općine (Militärkommunität) - planirani gradovi Vojne krajine u 18. stoljeću, od kojih neki u 19. stoljeću doživljavaju razvoj i rast (Bjelovar, Nova Gradiška, Otočac).

urbanistički razvoj; 19. stoljeće; gradovi kontinentalne Hrvatske

nije evidentirano