crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 100713

Disertacija

Autor: Marjanić, Suzana
Naslov: Mitsko u usmenoknjiževnom - tragom Nodilove (re)konstrukcije "stare vjere" Srba i Hrvata
( Mythical in oral literature - tracing Nodilo's re/construction of the "old faith" of Serbs and Croats )
Vrsta: doktorska disertacija
Fakultet: Filozofski fakultet
Sveučilište: Sveučilište u Zagrebu
Mjesto: Zagreb
Datum: 26.06.
Godina: 2002
Stranica: 365
Mentor: Lozica, Ivan
Ključne riječi: Natko Nodilo; "Stara vjera Srba i Hrvata"; indoeuropska komparativna mitologija; Slaveni; usmena književnost; usmenoknjiževna epika; godišnji običaji; solarna dodekalogija; antropologija smrti
( Natko Nodilo; "The Old Faith of Serbs and Croats"; Indo-European comparative mythology; Slavs; oral literature; oral epic poetry; annual customs; solar dodecalogy; the anthropology of death )
Sažetak:
U studiji "Stara vjera Srba i Hrvata" (prvotnog naslova "Religija Srbâ i Hrvatâ, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog") [1885.-1890.] Natko Nodilo u re/konstrukciju južnoslavenske mitologije (stare vjere, religije) polazi od folklornoga/usmenoknjiževnoga gradiva. S obzirom na onodobnu jugoslavensku ideosferu istražuje sinonimsku matricu srpsko-hrvatske "stare vjere", premda je kao povjesničar zagovarao model posebne i kasnije doseobe Hrvata, ali ne pristajući uz ideologem izdvojenog kroatizma. Nodilov alegorizam oblikovan je u okviru naturizma - solarne mitološke teorije/teorije proljeća i zore (Maxa Müllera) i meteorološke mitološke teorije (Adalberta Kuhna i Wilhelma Schwartza). Međutim, razmatranje religije groba uputit će ga i na animističku teoriju, premda njihove predstavnike ne navodi u bilješkama svoje studije o "antropologiji smrti". Propitivanje vokabulara religije groba omogućilo mu je određeno teorijsko pomirenje naturizma i animizma. U poglavlju "Religija groba" duševno-tjelesnom granicom između duše i lešine Nodilo interpretativno inducira (staro)slavensku praksu incineracije, a kao (jedini) izvor koristi izvješće arapskoga putnika Ahmeda Ibn Fadlana koji je prisustvovao (statusnom) spaljivanju (neznanoga) Rusa otmjenika (921.-922.). Međutim, izvješće arapskoga putopisca odnosi se, kako navodi Niederle, na nordijske Ruse koji su se tada već stapali sa Slavenima, tako da je riječ o netipičnom (izuzetnom) slavenskom pogrebnom običaju. Osim toga Nodilo prenosi i izmijenjen Krekov prijevod Ibn Fadlanova izvješća: dok je u Krekovu prijevodu riječ o spaljivanju na lađi na suhom, Nodilo Krekov prijevod transponira u spaljivanje na lađi na vodi. U okviru indoeuropske komparativne mitologije Nodilo posebice akcentira paralelizme između vjerske matrice hrvatske/srpske stare vjere i italo-helenske mitologije tragom kojih inducira i potrebu za oblikovanjem slavensko-frigijske komparativne mitologije. U određivanju vrhovnih božanstava (Vid &#8211 ; Vida/Živa) Južnih Slavena (Srba i Hrvata) polazi od Helmoldove Chronica Slavorum koja izvješćuje o panteonu baltičko-polapskih Slavena. Odabirom Svantevida kao vrhovnoga slavenskoga božanstva koji je bio štovan u Arkoni na Rujani (Rügen) te Žive kao vrhovne slavenske boginje koja je bila štovana kod Polabljana u okviru duoteizma sjedinjuje dva "različita" panteona &#8211 ; panteon Rujanaca i polapski panteon. Razmatranja o iransko-slavenskoj jezičnoj srodnosti Nodila ne vodi u koncept o indoiranskom podrijetlu Hrvata, utvrđujući da su Slaveni prihvatili pojedine iranske vjerske riječi i dvostruki raspored bogova ("religiju dvaju načela"), što u njegovoj re/konstrukciji staroslavenske (južnoslavenske) mitologije figurira opozicijom Svantevid (Vid) - Crnobog (crni Troglav/troglavi Balačko/troglavi Arapin), otvarajući usporedbu Troglava s noćnim Vukom (Vrika iz rgvedske predodžbe) i Vrtrom (u Nodilovoj interpretaciji &#8211 ; aždaja). Tragom binomnoga kozmogonijskog mita Nodilo postavlja božje vidilo kao (prvotno) izvorište bogova i božji Oganj kao prvi temelj svijeta. Svantevida, razlikujući njegov vegetacijski i ratnički aspekt, atribuira i kao Svaroga, Velesa/Volosa, Rujevida, Porevida/Porenuta, upisujući politeizam u jednome bogu (monoteizam). I dok preko Rujevida uvodi mitem o solarnoj heptalogiji, preko Porevida/Porenuta uvodi mitem o petanju (godišnje hipostaze Sunca od ožujka do srpnja). Kako Nodilo razlikuje dnevni i niktomorfni Vidov aspekt, ostarjelome, niktomorfnome Vidu pridaje ostarjeloga Velesa, čiju jednookost (trpeće božansko tijelo) interpretira slabljenjem vidne moći vrhovnoga božanstva. Dualizam (religiju dvaju načela) Nodilo pretpostavlja i za svijetle/uranske bogove koji se isto tako mogu transformirati u etički "neprikladna" božanstva. Navedenim postavlja dvostruko/blizanačko vrhovno božanstvo Srba i Hrvata (Vid-Veles) s obzirom na godišnje, kozmičko razdoblje njegova djelovanja koji ljeti/danju djeluje kao Vid, a zimi/noću u figuraciji ostarjeloga Velesa (oslabljeni Svantevidov aspekt). Nodilo re/konstruira dvije Svantevidove genealogije: u jednoj genealogiji centralno mjesto pripada Vidovim sinovima/blizancima (Jakšići) i njihovoj sestri Zori koji ostvaruju incestuoznu kozmogonijsku hijerogamiju, a u drugoj genealogiji dominira Sunce koje ima brata Mjeseca i sestru Danicu (s obzirom na njihova planetarna i astralna određenja). Femininu poveznicu navedene dvije genealogije oblikuje Zora koja ostvaruje incestuoznu hijerogamiju s Jakšićima i sa Suncem (Dabog, Dažbog, Svarožić). "Munjevnome" Ognju i Ognju zemaljskome (krijes) u arijskom vjerovanju izvorište Nodilo pronalazi u nebesnom stablu (arbor mundi ["stablo od svjetlosti" - Schwartzova koncepcija Lichtbaum] Nodilova koncepcija Vidova stabla). "Stablo od svjetlosti" prati kozmičko jačanje i slabljenje vidnih bogova, a navedenoj promjeni podliježu Vid (Svarog), Sunce (Dajbog- Dabog, Dažbog, Svarožić) i Zora. Za staroslavensku solarnu dodekalogiju Nodilo pronalazi potvrdu u epskoj pjesmi Smrt vojvode Kaice, interpretativno uspisujući posljednjega vojvodu od dvanaest (dodekalogija, dodecamemoria) - Kaicu Radonju - u mitsku iskaznicu novorođenoga Božića. Dvanaest Vidovih sinova (mjesečnih mladih Sunaca) označuje dvanaest mjesečnih hipostaza godišnjega Sunca. Iz navedenoga moguće je uspostaviti (uvjetnu) korespondenciju prema kojoj Nodilovo Sunce figurira kao vegetacijski bog Juraj u rekonstrukciji staroslavenske mitologije u knjizi Hod kroz godinu (1998.) Vitomira Belaja, čime je moguće ostvariti palimpsestno podudaranje Nodilova solarizma i vegetacijskoga mitologema V. Belaja. U okviru navedenoga koncepta Nodilo diferencira dnevno i godišnje Sunce. Naime, godišnje Sunce/Dažbog gradi godinu, a svaki od sedam solarnih mjeseci u godini (solarna heptalogija) figurira kao personificirano Sunce-bog. Godišnje Sunce/Dažbog posjeduje dvanaest hipostaza prema dvanaest godišnjih mjeseci koji se prikazuju u kolu od dvanaest (dodekalogija) ili sedam (heptalogija) božanstava. Nodilova mitološka metoda iščitavanja mitske matrice u usmenoknjiževnim tvorbama sažeta je njegovom programatskom rečenicom - "Pokretači vjere arijske valjda su, zajedno, i sunce, i munja, i vidilo, i oganj, i djedovi upokojeni" - što znači da početak religije ne rješava monistički, sjedinjujući (Müllerov) kult prirode i animizam (E. B. Tylora). Kako se opredijelio za politeističku re/konstrukciju izvorišta religije, potvrđuje da njegova mitološka teorija NIJE (SAMO) solarna, kako su je neki znanstvenici atribuirali, i na tragu navedenoga (isključivoga) solarizma negirali njegove re/konstrukcije staroslavenske/južnoslavenske religije. I na kraju - tragom kritičke oštrice Radosava Medenice koji Nodila spominje "samo radi potpunosti materijala i kao zanimljivost", a njegovu teoriju sarkastično atribuira - "komična mitološka tumačenja, u eri mitologisanja kao naučne metode" i tragom kritičke oštrice Vitomira Belaja koja detektira kako Nodilo "nije prihvatio Jagićev kritički pristup u rekonstrukciji praslavenskoga vjerskog sustava i bajoslovlja, što je imalo za posljedicu da ni njegovo veliko djelo nije ništa manje nekritičko od ostalih romantičkih djela onoga vremena i ne pruža nikakvu osnovu za daljnji ozbiljan rad", navedenim/ispisanim ekspozitornim radom nastojala sam prikazati kako Nodilova studija ipak zaslužuje da postane (nikako NE osnova) priručnik (s poželjnom kritičkom oštricom) za daljnju re/konstrukciju staroslavenske/južnoslavenske mitologije.
Projekt / tema: 01890103
Izvorni jezik: HRV
Znanstvena područja:
Etnologija i antropologija



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4