hrvatski

Kritika nekih postavki filozofije marksizma u Kvirina Vasilja

U ovom se članku istražuju stavovi filozofa Kvirina Vasilja (1917–2006) o marksizmu, pod čim ovaj filozof podrazumijeva idejne, političke i ekonomske sljedbenike Karla Marxa (1818–1883), socijaliste i komuniste. Ovdje se ne pretendira u potpunosti iscrpiti sve ono što je Vasilj pisao o tim temama jer gotovo da nema knjige, od njih 22, a da u njoj nije bar jedanput spomenut marksizam na ovaj ili onaj način. U prvom je dijelu članka riječ o Vasiljevoj knjizi Marksizam i kršćanstvo (1976), koja je s druge strane željezne zavjese sigurno imala svoje čitatelje među hrvatskim intelektualcima u izbjeglištvu, kao što su u to vrijeme svoje značenje – s ove strane – imala Bošnjakova, Janžekovičeva, Škvorcova ili Verešova djela. U drugom su dijelu obrađeni neki Vasiljevi filozofski prigovori dijalektičkom materijalizmu, a najvažniji se odnosi na shvaćanje čovjeka. Vasilj promatra čovjeka u svjetlu transcendencije, dok u shvaćanju dijalektičkog materijalizma u čovjeku nazire tek fizičko biće zatvoreno u puki prostorno-vremenski okvir. Vasilj ne prigovara marksizmu što proglašava čovjeka društvenim bićem, ali niječe da samo proizvodna sredstva bitno određuju čovjeka: čovjek upravlja proizvodnim sredstvima, a ne ona njime. No, ova je marksistička teza urodila time da se diktatura proletarijata pretvorila u tiraniju nad-proletera. Vasilj se najmanje bavi marksističkim nijekanjem religije. Uvjeren je kako ono proizlazi iz načelno pogrešnog stava o božanskoj zbilji koju marksisti tretiraju kao neku protivničku političku stranku. Gotovo da je sretan zbog činjenice da marksisti nisu izabrali neku konkretnu religiju preko koje bi posredovali svoje stavove – to bi toj religiji nanijelo veliku štetu. U stvarnosti, marksisti su religiju (kojoj je i inače neki komunalizam svojstven) s tolikom strašću odbacivali pa i progonili. Stoga Vasilj zaključuje kako marksistima i ne treba religija, jer se oni sami ponašaju kao fanatična religija koja obožava svoju komunističku partiju i svoga vođu. U trećem se dijelu članka obrađuje Vasiljev stav prema marksizmu ostvarenom u obliku totalitarnoga režima, u kojem su kao i u drugim totalitarnim sustavima prevladali težnja za čašću, vlašću i bogatstvom. Zaslijepljeni pojedinci na vrhu jedine stranke nisu bili u stanju prepoznati da se ljudi znatno bolje osjećaju ako sudjeluju u vlasti nego ako ‘zajednički posjeduju’ proizvodna sredstva. Ti su se pojedinci pretvorili u vlastodršce, koji su raspolagali ne samo privatnim nego i društvenim dobrom i neodgovorno osiromašili cijele narode. To je posve u suprotnosti s onim što proklamiraju: društvena pravda, bratstvo i jednakost te opće blagostanje.

Kvirin Vasilj, dijalektički materijalizam, marksizam

Examined in this article are some of the views of Kvirin Vasilj (1917–2006) on Marxism, under which this philosopher understands the conceptional, political and economic followers of Karl Marx (1818–1883), socialists and communists. A comprehensive survey of Vasilj’s writing on these topics remains beyond the goal of this study, considering that each of his 22 books touch upon the issue of Marxism in one way or another. The first part of the article deals with Vasilj’s book Marksizam i kršćanstvo [Marxism and Christianity] (1976), which on the other side of the Iron Curtain must have had readers among Croatian intellectuals in exile, in the same manner as the works by Branko Bošnjak, Janez Janžekovič, Mijo Škvorc and Tomislav Vereš had on this side. The second part discusses some of Vasilj’s philosophical comments on dialectical materialism, with emphasis on philosophical anthropology. Expectedly, Vasilj views man in the light of transcendence, whilst dialectical materialism views man as a physical being encapsuled in a mere time-space framework. Vasilj has no objec­tion against Marxist understanding of man as a social being, yet he rejects the thesis that man is