hrvatski

Stanovništvo i struktura sisačkoga vlastelinstva na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće

U drugoj polovici 15. stoljeća sisačko vlastelinstvo još nije bilo izloženo intenzivnim ratnim razaranjima, premda su turski akindžije u svojim pohodima – uglavnom prema unutrašnjoaustrijskim zemljama – sve češće prolazili i tim područjem. Na prijelazu stoljeća još nisu započele masovne migracije, kojima se stanovništvo iz središnjih i južnih krajeva Kraljevstva iseljavalo u zaklonjenija vlastelinstva na sjeveru i zapadu. Relativna je stabilnost pogodovala razvoju agrarnih odnosa, dobroj popunjenosti vlastelinstva, jačanju trgovine i robno-novčane razmjene te pojavi specijalizacije u poljoprivrednoj proizvodnji. Članak donosi podatke o strukturi, naseljenosti te društvenim i ekonomskim procesima na vlastelinstvu na prijelazu stoljeća. Korpus vrela na temelju kojih su spomenuta pitanja istražena sastoji se od neobjavljenih popisa crkvene desetine, poreznih popisa i urbara s kraja 15. i iz prvih desetljeća 16. stoljeća. Na temelju analize spomenute građe i kvantitativnih podatka oblikovani su zaključci o naseljenosti, društvenoj i gospodarskoj strukturi, topografiji i toponimiji te antroponimiji sisačkoga vlastelinstva. Preliminarne analize sugeriraju da se potkraj 15. stoljeća svinjogojstvo razvilo u najvažniju granu agrarne proizvodnje na sisačkom vlastelinstvu, za razliku od vinogradarstva koje će tek poslije postići važniju ulogu. Najvažniji čimbenici društvenih i ekonomskih procesa analizirani su u širem kontekstu te su uspoređeni s drugim slavonskim i hrvatskim vlastelinstvima i sa stanjem u Jugoistočnoj i Srednjoj Europi početkom ranonovovjekovne epohe

sisačko vlastelinstvo, ekonomska povijest, stanovništvo, migracije, osmanska ugroza

nije evidentirano