hrvatski

Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. stoljeće)

U 12. stoljeću uz hrvatsku obalu pojavljuju se krivovjerci dualističkog svjetonazora, organizirani u Dalmatinsku (Ecclesia Dalmatiae, 1167.) odnosno Slavonsku crkvu (Ecclesia Sclavoniae, 1200.), koji svojim pesimizmom dovode u pitanje ne samo crkvene institucije nego i etablirani društveni sustav. Splitska sinoda 1185. ponavlja osudu katara, patarena, humilijata, lyonskih siromaha i drugih krivovjeraca, koje je 1184. zabranio sabor u Veroni, a papa Urban III. preporuča hrvatskom episkopatu da "ne dopusti osnivanje svjetovnjačkih udruga koje se nazivaju bratstvima (fraternitaes)". U listopadu 1200. Inocent III. javlja ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, da je njegov vazal bosanski ban Kulin "dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno protjerao iz Splita i Trogira". Dvije godine kasnije, isti papa piše "u zemlji bana Kulina boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja". Spor je, čini se, riješen 8. i 30. travnja 1203. abjuracijom "prvaka onih ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena (tj. 'krstjani'), a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe". Tridesetih godina 13. stoljeća ponavljaju se optužbe protiv 'krstjana' zvanih 'haeretici in Bosnia', 'hostes crucifixi', 'haeretici in Sclavoniae partibus' na čijem suzbijanju crkvene i civilne vlasti koriste križare i Inkviziciju. Sredinom 13. stoljeća katolički bosanski biskup rezidenciju prenosi u Đakovo (Slavonija), prepuštajući bosanski teritorij krstjanima koji će na prostoru katoličke bosanske dijeceze organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku (13.-15. st.). Bosansko-humski krstjani, kao i mnogobrojni egzaltirani poricatelji odveć materijaliziranog srednjovjekovnoga kršćanstva, zalagali su se za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, pa su se kao katari, patareni ili valdenzi suprotstavljali institucionalnoj Crkvi i završili na marginama kršćanstva.

krstjani; katari; patareni; stečci; Biblija; Bosna; Hum

nije evidentirano