hrvatski

Arterijska hipertenzija, tjelesno vježbanje i sport

rterijska hipertenzija najčešća je kardiovaskularna bolest u rekreacijski tjelesno aktivnih osoba. U njezinu sprječavanju i liječenju znatno mjesto imaju promjena načina života, prehrana i tjelesna aktivnost. Redovito dinamičko aerobno vježbanje niskog do umjerenog i umjerenog intenziteta (40–60% individualnog VO2maks) snizuje sistolički i dijastolički tlak u normotenzivnih i hipertenzivnih osoba. Osnovni mehanizam djelovanja tjelesne aktivnosti temelji se na smanjenju ukupne periferne vaskularne rezistencije. U osoba s povišenim arterijskim tlakom procjena o uključivanju u tjelovježbenu aktivnost te intenzitetu aktivnosti ovisi o stupnju hipertenzije, moguće postojećim komplikacijama bolesti te postojanju i težini komorbiditeta. Klinička evaluacija ovisit će o intenzitetu uključene tjelovježbe, simptomima, znakovima, čimbenicima rizika i ukupnom kardiovaskularnom riziku. Posebnu pozornost i evaluaciju prije uključivanja u tjelesnu aktivnost treba usmjeriti k osobama niske kardiorespiratorne sposobnosti s pridruženim kroničnim bolestima, koronarnom bolešću, šećernom bolešću i kardio- metaboličkim sindromom. Obvezna klinička i laboratorijska dijagnostika sportaša s arterijskom hipertenzijom šira je u usporedbi s općom populacijom. Antihipertenzivi izbora u sportaša su blokatori Ca++ kanala, inhibitori angiotenzin-konvertaze i blokatori angiotenzinskih-II receptora, dok se blokatori β-adrenergičkih receptora i diuretici, zbog utjecaja na sportsku izvedbu i sposobnost, utjecaja na razinu elektrolita u krvi te činjenice da se smatraju dopingom u nekim sportovima preporučuju tek pri neučinkovitosti prve skupine antihipertenziva.

arterijska hipertenzija ; tjelovježba ; sport ; prevencija ; učinci vježbanja

nije evidentirano