hrvatski

Fučićev putopis

U tekstu se tematizira osobitost Fučićeva putopisa. Njegovo djelo "Terra incognita" (1997) može se držati paradigmom ukupnoga autorova putopisnog stila. Taj je stil osobit po nizu elemenata. Neke od tih elemenata motri se iz književno-teorijskog rakursa, pri čemu se polazi od pretpostavke o putopisu kao književno-znanstvenome hibridnom obliku poput (auto)biografije, memoara, uspomena, dnevnika, pisama i slično. Semantička matrica putopisne naracije (deskripcije) rukovodi se mimetičkim nefikcionalnim impulsom oslobođenoga fabularnog sklopa. Ipak, u Fučića je svaka od stotinjak putopisnih epizoda "Terre" uspjela osigurati dramatski naboj fikcionalnoga sižea. Autor spaja terestralnu/profanu topiku s transcendentalnim/sakralnim znamenjem. Može se govoriti o fučićevskoj imagologiji: povijest zavičaja, svetonazorna povijest, kronotopografija svakodnevice, portretiranje naizgled minijaturnih i beznačajnih sudbina, tabeau odlaska-puta-dolaska otkriva i nudi čitatelju domaći prostor kao prostor hijerofanije/epifanije. Putnički arheološko-etnografski itinerarij (Veni, vidi, inveni, scrpsi!) Fučić je ponudio kao nesvakidašnji priručnik za svakidašnju zavičajnu nastavu, kao animacijski Baedeker sjevernojadranskim, kvarnersko-riječkim i istarskim saxa loquuntur. U tom oporučnom djelu (autorove riječi) ponuđeni pripovjedni postupci sretno su ujedinili rubne teme s velikim povijesnim i predajnim imenima.

Branko Fučić; Terra incognita; Istra; Kvarner; putopis

nije evidentirano