hrvatski

Metode ispitivanja psiholoških funkcija i ponašanja

U konceptu zapadne medicine glorificira se značaj internističkih i kirurških specijalnosti, kojima je cilj dijagnostike i terapije pojedini organ u tijelu, dok su misli i osjećaji kao najsofisticiraniji produkt funkcije mozga samo periferni interes suvremene medicine. Liječenje bi moglo biti kudikamo uspješnije kad ne bi bilo kompromitirano nepredvidljivom prirodom ljudskih nesvjesnih nagonskih poriva. U povijesti medicine, još od Hipokrata tijelo i psiha bili su neraskidivo povezani, a rascjep između tijela i psihe zacrtan je Descartesovom dualističkom filozofijom. Psihoanaliza i njen razvoj osiguravaju prvi koherentan psihološki model koji se temelji na razumijevanju interakcije psihe i tijela. Freudova teorija psihe duboko je ukorijenjena u biološki pogled na čovjeka kao derivat znanstvenog pristupa s kraja prošlog stoljeća. Odnos psihološkog i fiziološkog aspekta kod svih normalnih i patoloških tjelesnih funkcija kao integracija somatske terapije i psihoterapije, temelj je psihosomatskoga prisupa bolesti. Suvremena neuroznanstvena istraživanja ukazuju na znanstvenu utemeljenost psihološkog, psihoanalitičkog teorijskog koncepta: koncepta nesvjesnog znanstveno je dokazan, a nesvjesni osjećaji i memorija, posebno iz ranog djetinjstva ima utjecaj na svjesno, racionalno razmišljanje. U skladu s Freudovim konceptom, dokazano je postojanje barem dvaju sisteme razmišljanja u korespondenciji s primarnim i sekundarnim procesom mišljenja. Primarni proces vjerojatno je u vezi s amigdalama i desnom hemisferom i uključuje implicitnu emocionalnu memoriju. Sekundarni proces u vezi je s hipokampusom i lijevom hemisferom i uključuje eksplicitnu, deklarativnu memoriju. Suvremeni, biološki pristup u medicini zasniva se na postavci da je psihičko u tijesnoj vezi s biološkim, te da su i normalne i abnormalne tjelesne reakcije izraz aktivnosti središnjeg živčanog sustava, odnosno njegova međudjelovanja s drugim organskim sustavima.

nije evidentirano

nije evidentirano