hrvatski

Višeznačnost vode u životu prapovijesnih zajednica na jadranskom području

Autor polazi od konstatacije da je većina dosadašnjih arheoloških istraživanja prapovijesnih zajednica i kultura koje su se razvijale na jadranskome području bila je primarno usmjerena na istraživanje njihovih arheoloških aspekata u užem smislu, a posve rijetko i samo marginalno na multidisciplinarna istraživanja uzročno-posljedične povezanosti karaktera kulturno-povijesnog razvoja na tome području s njegovim ambijentalnim svojstvima, resursima i općenito prirodnim potencijalima. No, unatoč nedostacima takvih pristupa mišljenja je da se i na temelju više-manje empirijskih spoznaja i teorijskih razmatranja, o toj povezanosti može se stvoriti dosta prihvatljiva slika. U tome kontekstu promatra i značenje vode u životu prapovijesnih zajednica i to kao slojevitog i kompleksnog mehanizam koji regulira odnose između društvenih zajednica i prirodne sredine, držeći da je značenje i ulogu vode moguće sagledavati kao: a) preduvjeta u razvoju svih bitnih oblika produktivne privrede i važnog faktora u gustoći naseljenosti, b) važnog resursa u ukupnosti prirodnih potencijala, c) prirodne komunikacije, d) strateške i obrambene komponente e) prirodne granice između pojedinih etno-kulturnih entiteta i odrednice njihova prostornog rasporeda i teritorijalnog odnosa. Kao prilog svojim interpretacijama autor uzima nekoliko modela s različitih područja istočnoga Jadrana i njegova zaleđa. Prvi model su tri istovremena nalazišta starijeg neolitika s područja Zadra - Smilčić, Crnoi vrilo i Nin – osnovana na međusobnoj udaljenosti od samo 6-7 km. Unatoč tako maloj udaljenosti, koja je prema shvaćanjima ekonomskih potreba zajednica s neolitičkim tipom privrede ispod granica minimuma, sva su predstavljala važna središta impresso kulture, a u njihovom ekonomskom i kulturnom razvoju ta mala udaljenost nije imala nikakvoga značenja. Razlozi tome su ambijentalna svojstva područja u kojemu se naselja nalaze ; plodno tlo bogato tekućom vodom i vegetacijom, otvorenost prostora s velikim mogućnostima komuniciranja, blizina mora, te neograničenost resursa važnih za svestran razvoj neolitičkih zajednica. Takvi prirodni uvjeti omogućili su dinamičan razvoj svih temeljnih grana neolitičke privrede, posebno zemljoradnje, stočarstva i ribolova, dobro dokumentiranih arheološkim nalazima. S obzirom na to, autor iznosi mišljenje da se u životu stanovnika tih naselja voda ne iskazuje niti u jednom od njezinih pojedinačnih aspekata. Ona nema značenje primarnog uvjeta života, niti je samo resurs, a ni pretpostavka nekoj određenoj vrsti privrede ili njezinoj grani, nego sublimira sve moguće oblike svoga značenja u životu neolitičkih zajednica, i to kao odrednica njegove raznovrsnosti i kvalitete. Ta kvaliteta ima svoj izraz i u kulturi u užem arheološkom smislu. To je keramička produkcija koju karakterizira veoma bogat ornamentalni sustav, raznovrsnost motiva, profinjenost tehnika i istančanost kompozicija. Zahvaljujući povoljnim uvjetima života, stanovnici tih naselja mogli su dobar dio i svoje energije i svojih kreativnih sposobnosti izraziti u osnovnom mediju – keramičkoj produkciji. Drugi model pokazuju naselja u kraško-planinskom dijelu jadranskoga zaleđa, osnovana na uskim riječnim terasama ili u pećinama stjenovitih riječnih obala: Zelena pećina, Lazaruša, Ravlića pećina, Lisičići, Hateljska pećina, Čairi, Varvara i neka druga, od kojih je većina imala karakter trajnih naselja kroz više prapovijesnih razdoblja, od starijeg neolitika do kraja brončanoga doba. Zbog smještaja u posve drukčijem ambijentu, za stanovnike tih naselja i voda je imala posve drukčije značenje. To se najpotpunije očituje u njihovoj ekonomiji u kojoj se stočarstvo i lov afirmiraju kao primarne ekonomske kategorije, ali još više u činjenici da u takvim ambijentima osim riječnih dolina ne postoje nikakvi drugi prirodni putovi. Značenja rijeka kao prostornih odrednica, komunikacijskih pravaca i prolaza višestruko su potvrđena arheološkom građom u najužem smislu, a postojanje importa iz vrlo udaljenih područja jasno pokazuje opseg komunikacija. Zbog toga sva ta naselja, neovisno o kronološkoj pripadnosti, uvijek pripadaju odgovarajućim kulturnim entitetima užeg jadranskog prostora, a njihova kultura u skladu je sa značajkama istovrsnih kultura na obali i otocima. No unatoč tome što u naseljima s takvim ambijentima nema ni razvojnog zaostajanja i disparatnog razvoja, i što je značenja rijeka kao poveznica u tome smislu potpuno jasno, rijeke nisu mogle posve osigurati onu prostornu otvorenost kakva postoji u pojedinim priobalnim dijelovima, a to se odrazilo i u njihovoj materijalnoj kulturi, posebno u stilskim svojstvima osnovnog mediju likovnog izražavanja ; ukrasnom sustavu na keramici. Naime, ukrasni sustav na keramici svih kultura i razdoblja toga područja nije likovno siromašniji od onoga u Dalmaciji, ali je i u sadržanom i u tehničkom pogledu posve drukčiji, pa se stilske pojave s toga područja u svim razdobljima prapovijesti izdvajaju kao posebni varijeteti. Treći oblik djelovanja ovoga mehanizma pokazuju višeslojna spiljska naselja na otocima, npr. ; Pokrivenik, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vela i Jakasova špilja na Korčuli. Iako u njihovoj blizini nema ni plodnog zemljišta niti obilje tekuće vode sve su to naselja s debelim i bogatim slojevima koji u kontinuitetu ispunjavaju duge vremenske raspone od paleolitika do kraja brončanoga doba, što i špilje i okruženje u kojem se nalaze afirmira kao pogodne i za život zahvalne prostore. Brojni ostaci divlje i domaće faune, te bogata litička industrija povezana s ovim granama privrede jasno pokazuju ekonomsku prilagođenost mogućnostima i prirodnim potencijalima takvih ambijenata, u kojima stočarstvo i lov moraju imati značenje temeljnih grana privrede. Međutim, još veću prilagođenost sredini pokazuju ostaci školjki i riblje kosti zbog čije se raznovrsnosti i iznimnih količina, skoro bez ikakve rezerve, može reći da je u nedostatku plodnog zemljišta more ovdje preuzelo njegovu ulogu. Ribolov i ubiranje školjkaša ovdje nije imalo značenje dopunske nego temeljne grane privrede, važnije možda čak i od ne uvijek sigurnog lova. Osim toga, lov je tražio i organiziranost i kolektivnost, koje u ribolovu i školjkarenju nisu uvijek nužne. U životu otočnih prapovijesnih zajednica more ima još i jedno posebno značenje: ulogu prirodne komunikacije. No, za razliku od kopnenih putova kojima je komunikacija bez ikakvih bitnih vremenskih ograničenja mogla biti i pojedinačna i masovnija, komunikacija ovim putem u starijim prapovijesnim razdobljima nije pružala tu slobodu. Ona nije mogla biti ni pojedinačna ni masovna, a ograničenja u vremenu razumljiva su sama po sebi. Ta se ograničenja iskazuju i u materijalnoj kulturi otočnih zajednica. Premda je njihova kultura i inventivna i kreativna, ona se tijekom čitave prapovijesti uvijek iskazuje kao poseban stilski izraza. Zbog toga u životu prapovijesnih zajednica otočnih ambijenata voda, odnosno more, sublimira tri različita aspekta: resurs, komunikaciju i prirodnu granicu. Napokon, poseban aspekt djelovanja ovoga mehanizma pokazuju liburnska naselja u okolici Zadra: Starigrad, Karin, Kruševo (Cvijina gradina), Posedarje (Budim), Radovin, Venac, Ljubljana, Nin i sam Zadar, ali promatrani kao cjelina a ne pojedinačno. Gotovo sva ta naselja smještena su na samoj morskoj obali ili u njezinoj neposrednoj blizini. Za takav njihov položaj, naravno, postoji čitav niz razloga ekonomske naravi, u prvom redu onih vezanih uz pomorstvo i trgovinu s gusarstvom, zatim ribolov, iskorištavanje soli i sl. Međutim, u njihovom razmještanju zasigurno su postojali i razlozi strateške i obrambene naravi. S tih pozicija ona posve kontroliraju sve pomorske prolaze oko zadarskog područja, ali i zatvaraju sve prilaze u zaobalni prostor, u kojemu su sasvim sigurno i njihova najvažnija središta.

prapovijest; istočna jadranska obala; voda

nije evidentirano