hrvatski

Uprizorenje nezbiljskoga

U prvim desetljećima prošloga stoljeća utvare i prikaze, Gospoda u crnom, ili rjeđe, sivome, Nepoznati i Stranci koji znaju više nego što je za očekivati, jer ustvari predstavljaju utjelovljenja protagonistovih misli i unutarnjih proturječja, te mrtvaci koji šeću s vlastitom glavom pod rukom, učestala su, i štoviše, pomodna pojava, a ni hrvatska drama drugog i trećeg desetljeća nije izuzetak. Elementi ovostranog i onostranog i u nas se prepliću i nadopunjavaju na najrazličitije načine, pri čemu nezbiljsko - lica s onu stranu zbilje, dijabolični dvojnici junaka, prostori ljudske duše ili svijesti, snovi, snoviđenja, vizije, halucinacije i predsmrtni deliriji - ne prodire na pozornicu samo kroz dijaloge likova, već je eksteriorizirano, materijalizirano i izravno prikazano na sceni. Onodobno je hrvatsko kazalište iskušavalo raznovrsne modele kako bi gledateljstvu predočilo nadrealno, a ono u pravilu prožima sve razine izraza i upošljava cjelokupni sustav scenskih znakova, od govora i zvuka do rasvjete, šminke, kostima i scenografije. Stoga bismo mogli ustvrditi kako se dramsko, pa onda i kazališno nezbiljsko uprizoruje suigrom glumca, svjetla, zvuka, boje i arhitektonike pozornice.

hrvatska drama i kazalište; nezbiljsko; snovi; vizije; eksteriorizacija; scenska materijalizacija

nije evidentirano