hrvatski

DEMENCIJA-RASTUĆI DIJAGNOSTIČKI I TERAPIJSKI PROBLEM

Demenciju definiramo kao sindrom obilježen pojavom višestrukih kognitivnih oštećenja, uključujući oštećenje pamćenja uz najmanje jedan od slijedećih kognitivnih poremećaja.: afaziju, apraksiju, agnoziju ili oštećenje izvršnog funkcioniranja. Simptomi se javljaju nakon prethodnog razdoblja urednih kognitivnih sposobnosti, te dovode do poremećaja društvenog funkcioniranja. Pojam demencije se najčešće koristi kao sinonim za Alzheimerovu bolest, no ukljućuje i brojna druga stanja, kao što su vaskularna demencija, frontotemporalna demencija, demencija sa Lewyevim tjelešcima, subkortikalna demencija, sindrom frontalne kortikalne atrofije, metaboličko-toksične demencije kao i poremećaj kognicije u okviru infektivnih bolesti. Dementni sindrom može se javiti i u okviru depresije, delirija ili radi utjecaja različitih lijekova. Osim DSM IV i ICD-10 dijagnostičkih kriterija, danas se češće u kliničkoj praksi koriste dijagnostički kriteriji američkog nacionalnog instituta za bolesti komunikacije i moždani udar &#8211 ; Udruge za Alzheimerovu bolest i slične poremećaje (NINCDS &#8211 ; ADRDA kriteriji), prema kojima se Alzheimerova bolest može definirati kao moguća, vjerojatna ili definitivna. Osim navedenih kriterija, za točniju dijagnozu Alzheimerove ili za isključenje drugih uzroka demencije, koristi se opsežna dijagnostička obrada koja uključuje laboratorijska ispitivanja (kompletna krvna slika, serumski elektroliti, urea, kreatinin, serumski B12, WAR, serumski folati, sedimentacija, anti HIV testiranje, analiza cerebrospinalnog likvora), kao i RTG pluća, analiza urina, toksikološko testiranje, ispitivanje urina na teške metale, CT i MRI mozga, PET, SPECT). Vodeći uzrok demencije u starijoj životnoj dobi je Alzheimerova bolest, koja je prema današnjim saznanjima etiološki heterogena. Nastanak Alzheimerove bolesti može se dovesti u vezu s mutacijama gena na kromosomima 21, 14 i 1, kao i s nekim još nedovoljno definiranim čimbenicima. Moguće su varijacije kliničkog tijeka bolesti, uključujući različitu životnu dob u kojoj se bolest javlja, brzinu napredovanja simptoma, raznolikost neuropsihijatrijskih oštećenja kao i ne-kognitivnih neuropsihijatrijskih simptoma. Osim u rijetkim slučajevima, trenutno nema dostupnih bioloških markera koji bi omogućili premorbidnu dijagnostiku. Tijek bolesti i učinkovitost terapijskih postupaka moguće je pratiti diferentnijim neuropsihološkim metodama testiranja. Među najčešće korištenim instrumentima su GDS (Global Deterioration Scale), MDRS (Mattis Dementia Rating Scale), CDR (Clinical Dementia Rating), CIBIC i CIBIC plus, te ADAS-COG. Zabrinutost zbog predviđenog eksponencijalnog porasta prevalencije Alzheimerove bolesti tijekom slijedećih destetljeća, dovela je do pojačanih istraživačkih napora u cilju pronalaženja učinkovitih terapijskih postupaka. Inhibitori kolinesteraze su najčešće korištena skupina lijekova, a djeluju povoljno na postojeće kognitivne sposobnosti i neuropsihijatrijske simptome kod bolesnika s Alzhemirovom bolešću. Prvi lijek iz ove skupine, takrin, danas se rjeđe koristi zbog ozbiljnijih nuspojava, prije svega hepatotoksičnosti. U široj upotrebi je donepezil, inhibitor kolinesteraze druge generacije, s nešto manje izraženim nuspojavama i mogućnošću jednokratnog dnevnog doziranja. Rivastigmin je noviji lijek koji ima selektivniji učinak na centalnu kolinesterazu, u odnosu na perifernu, a ima i selektivniji učinak u moždanoj kori i hipokampusu. Osim inhibicije acetilkolinesteraze, rivastigmin ima inhibitorni učinak i na butirilkolinesterazu, što postaje značajno u uznapredovaloj bolesti. Najnoviji lijek iz ove skupine je galantamin, selektivni inhibitor kolinesteraze u mozgu, a također ima afinitet za nikotinske kolinergičke receptore u mozgu koje alosterički modulira i tako facilitira vezanje molekula ACh. Posebnu skupinu u ispitivanjima čine bolesnici s ranim znakovima poremećaja kognicije (blagi kognitivni poremećajem, &#8220 ; mild cognitive impairment&#8221 ; , MCI), kod kojih bi ranije započeta terapija inhibitorima kolinesteraze mogla dovesti do kasnijeg nastanka značajnih kognitivnih oštećenja. Najnoviji lijek koji je odobren za liječenje umjerenog do težeg oblika Alzheimerove bolesti je antagonist NMDA receptora memantin. Još su u tijeku ispitivanja učinka antioksidansa (vitamin E, selegelin, ginkgo-biloba) koja se temelje na saznanjima da važnu ulogu u patogenezi bolesti vjerojatno ima oksidativni stres. Hormonsko nadomjesno liječenje estrogenima moglo bi imati učinka obzirom da estrogen facilitira sintezu acetilkolina, ima antioksidativna svojstva, a može i stimulirati neuralni rast. Opažanje da je u mozgu bolesnika s Alzhemirovom bolešću povećana aktivnost enzima koji su medijatori upalnih mehanizama dovela je do ispitivanja protuupalnih lijekova (NSAR) u prevenciji bolesti, no učinci ovakve terapije vjerojatno će se pokazati tek nakon višegodišnjeg praćenja ispitanika. Kod oko 90% bolesnika s Alzheimerovom bolesti javljaju se neuropsihijatrijski poremećaji (apatija, agitiranost, depresija, emocionalna labilnost, psihotičke epizode) koji su najčešće najvažniji razlog pojačanog stresa kod članova obitelji ili skrbnika i dovode do konačne institucionalizacije bolesnika. Iako inhibitori kolinesteraze umjereno pozitivno djeluju na neuropsihijatrijske poremećaje, ipak se češće kombiniraju s drugim lijekovima, prije svega antipsihoticima (haloperidol, klozapin ili risperidon, koji se pokazao najučinkovitijim upravo u starijoj populaciji). Klinička ispitivanja provedena na manjem broju ispitanika govore u prilog učinkovitosti pojedinih antidepresiva (fluoksetin, sertralin, fluvoksamin, citalopram) u bolesnika s depresivnom slikom u okviru Alzheimerove bolesti.

demencija; terapija; dijagnostika

nije evidentirano