hrvatski

Prenošenje silaznih naglasaka na proklitiku u prihvaćenom hrvatskom izgovoru

Ispitivala se poželjnost u prihvaćenom hrvatskom govoru prenošenja silaznih naglasaka na proklitike: prijedloge, veznike, negativni član ne te na proklitike koje su sastavni dio složenice kod glagola. Kao kontrolni uzorak ispitano je i nekoliko primjera tzv. hiperkorektnog "nekanoničkog" prelaženja uzlaznih akcenata na proklitiku: u selu, na vrijeme. Primjeri u frazama uzeti su na temelju radova Brabeca (1956), Jonkea (1956), Stevanovića (1964), Browna i Mc Cawleya (1965), Ivića (1965), Hamma (1967), Brabeca, Hraste i Živkovića (1970), Magnera i Matejke (1971), Gvozdanović (1980), novijih istraživanja Varošanec-Škarić (2001) te na temelju primjera iz elektroničkih medija. Ispitivani su istoznačni heterefoni s oslabljenim i neoslabljenim prelaženjem te s neprelaženjem U prvome dijelu istraživanja ispitanici su trebali spontano pročitati ponuđene rečenice. U drugome dijelu procjenjivali su poželjnost istoznačnih heterofona za hrvatski standardni izgovor snimljenih slučajnim redoslijedom te poželjnost naglasnih primjera u vezanom govoru spikera profesionalca s prenesenim naglascima na proklitiku i s neprenesenim. Pokazalo se da su značajno nepoželjni naglasni oblici s hiperkorektnim prelaženjem kao i neki oblici s neoslabljenim i oslabljenim preskakanjem na prijedloge i veznike, a poželjni su oblici s prelaženjem silaznih naglasaka na negaciju i na proklitiku koja je dio složenice. Može se zaključiti da to nije novija pojava nego da je takav izgovor naravan u općeprihvaćenom hrvatskom govoru, budući da se rezultati mogu usporediti i s tvrdnjama nekih hrvatskih gramatičara, primjerice Brabeca, Hamma te s istraživanjima stranih istraživača koji su u drugoj polovici 20. st. istraživali naše akcente, primjerice Magnera i Matejke. Propisani standard trebao bi uzeti u obzir i poželjnost nekih prozodijskih oblika u općeprihvaćenom izgovoru.

prihvaćeni hrvatski izgovor; prozodija

nije evidentirano