hrvatski

Alfred Petričić

U skromnim okolnostima zadarskog likovnog života svaki ozbiljan pokušaj sistematiziranja neke umjetničke osobnosti ili pojave zavrjeđuje posebnu pozornost. Osamdeset godina života i pedeset godina kontinuiranog stvaralaštva slikara Alfreda Petričić našlo je svoju primjerenu valorizaciju u monografiji Antuna Travirke akribičnog poznavatelja slikareva opusa i svojedobno Petričićeva nasljednika na mjestu ravnatelja zadarske Galerije umjetnina. S druge strane, ovaj monografski poduhvat ukoričavanje je, po mnogima, najistaknutije zadarske slikarske osobnosti druge polovine 20. stoljeća. Petričić, je naime, desetljećima slovio za svojevrsnog nestora zadarskog slikarstva, osobnost koja je potvrđivala da se i u provincijskim prilikama nužno ne trebaju snižavati kriteriji niti patiti od kompleksa inferiornosti prema većim i potentnijim likovnim središtima. Zanimljivost je i vitalistički kuriozitet koji rijetko potvrđuje pravilo kasne životne dobi, da je taj zadarski slikar rođen davne 1920. godine, u proteklom desetljeću svoje slikarstvo "oživio" novom kolorističkom bujnošću. Naime u gotovo frenetičnom ritmu devedesetih naslikao je više od stotinu velikih kompozicija u kojima umjesto stišavanja palete prisustvujemo "razgaranju" kolora, jednoj vrsti kontroliranog tašizma koji je, mada se još uvijek radi o temi krajolika, dodirnuo granicu pune apstraktnosti. Sudbina izoliranog stvaranja koliko je krijepila introvertnom sabranošću i odagnavala "buku svijeta", s druge je strane posljedovala i zastojima i svojevrsnim limitiranjem razvoja. Petričić, mada izrazita kolorističkog nerva, znao je često varirati motive do manirističkog zamora. Mada je slikao mnogo i sustavno događalo se je da ga je u pojedinim fazama više opijao sam motiv nego njegova problematizacija i potreba da ga nanovo ispita. Nezainteresiran za korjenitija istraživanja ovaj se slikar zadovoljavao malom parcelom svog zavičajnog raja koju je, mora se priznati, odlično upoznao i opisao približivši se slikarima tzv. strukturiranog krajolika u koje spadaju bardovi našega apstraktnog pejzažizma poput Glihe, Šimunovića, Postružnika, Paraća, Kaštelančića, Jande. Ova monografija, osim vrsnog uvodnika i dokumentarnog materijala A. Travirke, obogaćena je, u formi razgovora, razmišljanjima samog slikara. Ujedno, dokazom je da uza sve mane izoliranosti i u perifernim sredinama opstoje oni koje je, parafrazirajmo Barca, nimalo pejorativno, moguće prepoznati na fonu veličine malenih i snage skromnih.

Petričić; Zadar; slikarstvo

nije evidentirano