hrvatski

Prilog za historiografiju karikature

O našim najboljim karikaturistima u većini slučajeva možemo naći svega po nekoliko kraćih zapisa, te ponekad o njima nemamo osnovne biografske podatke, a radovi su im najčešće zagubljeni. Tijekom prve polovice XX. stoljeća gotovo uvijek pisalo se samo o portretnoj karikaturi, a iznimno rijetko o bilo kojem tematskom segmentu situacijske karikature, kao što su to, primjerice, politička, društvena ili erotska karikatura. Tradicionalna podjela na tzv. elitnu i masovnu kulturu (high & low art) podrazumijevla je podjelu na vrijedno i popularno, zabavno i prolazno. U tom stavu nalaze se korijeni dosadašnjeg zapostavljanja karikature, stripa i crtanog filma. Usprkos već davno promijenjenom stavu o tom pitanju od strane povijesničara umjetnosti (Vera Horvat Pintarić), još uvijek je u javnosti često prisutno staro pogrešno stajalište da se produkte masovne kulture procjenjuje mjerilima tzv. elitne kulture. U Hrvatskoj su o karikaturi prvi počeli pisati književnici na početku XX. stoljeća (A. G. Matoš, A. B. Šimić), dok su između dva svjetska rata najčešći autori tekstova o karikaturama karikaturisti i likovni kritičari (A. Uvodić, P. Križanić, V. Lunaček, F. Deak), a tek iza Drugog svjetskog rata brojni povjesničari umjetnosti (D. Glavan, V. Horvat Pintarić, D. Horvatić, D. Kečkemet, V. Maleković, T. Maroević, M. Peić, I. Reberski) uz publiciste i autore tekstova o karikaturi koji dolaze iz drugih struka (F. Hadžić, J. Horvat, F. Kritovac, I. Mandić, H. Pejaković) i povjesničare (M. Artuković, A. Buczynski, M. Despot, T. Franušić, N. Rumenjak, J. Turkalj). U posljednjem desetljeću XX. humorističko-satiričke časopise s karikaturama u znanstvenim studijama obrađuju povjesničari mlađe generacije. U tim tekstovima povjesničara likovne kvalitete crteža spominju se samo sporadično, a težište interesa nalazi se u interpretacijama povijesnih zbivanja preko radova karikaturista i satiričara. O karikaturi i karikaturistima izvan Hrvatske pisalo se vrlo malo. Prikazi izložbi s obrazovnom komponentom karakteristični su za razdoblje drugog desetljeća XX. stoljeća kada su pisci kritika i prikaza izložbi smatrali da neuku javnost treba prvo obrazovati pružanjem sažetih temeljnih informacija. Za likovne kritike izložbi karikatura, kao i za sveukupnu likovnu kritiku u razdoblju između dva svjetska rata, bilo je uobičajeno da kritičari potkrepljuju svoje argumente o likovnoj kvaliteti ili nekvaliteti izloženih djela navodeći primjere, odnosno imenujući djela na kojima je za vrijeme trajanja izložbe bilo moguće uočiti u kritičrarevu tekstu navedene karakteristike. Ovakav pristup omogućavao je provjerljivost kritičareva suda u vrijeme trajanja izložbe, a i danas predstavlja zanimljiv dokument vremena jer nam takvi tekstovi omogućava komparaciju recepcije likovnih djela u vrijeme njihova nastanka, s današnjim revalorizacijama ili devalorizacijama. Nakon Drugog svjetskog rata sve manje se izdvajaju ili spominju izložena djela, a sve više je načelnih stavova bez čvrste argumentacije temeljene na konkretnim djelima s izložbi. Rijetke iznimke, kao i rijetke negativne kritike, posebice od 1970. godine do danas samo potvrđuju ovo pravilo. Najčešće se pišu informativni prikazi izložbi koji se u esejističkom obliku nastoje usredotočiti na određeni ciklus ili cjelokupno djelo pojedinog autora, najčešće bez komparacije s prethodnom generacijom ili generacijama karikaturista, a često i bez komparacije sa suvremenicima. Uz predstavljanje hrvatske karikature kroz jednu antologiju objavljenu 1975. godine (Dubravko Horvatić), historiografija karikature u Hrvatskoj još uvijek čeka prvu nacionalnu povijest karikature.

historiografija; karikatura; povijest tiska; humorističko-satirički tisak; karikaturisti

nije evidentirano